Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Prvo vazi sebi, pa onda drugima!

Prvo vazi sebi, pa onda drugima!

Piše: dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 Prijatelj mu je šapnuo na uho da ga je sanjao i da mu je, nakon toga, znalac u tumačenju snova rekao da to zapravo znači da će on umrijeti za nekoliko godina.. On je, zbunjen onim što je čuo, izvjesno vrijeme razmišljao, a zatim se pribrao i sâm sebi rekao: ”Možda je onaj koji tvrdi da me je sanjao neiskren, a ako je iskren, možda mu je tumač pogrešno protumačio san.”

I bio je u pravu! Nevidljivo (gajb) ne zna niko osim Allah, kao što dolazi u ajetu:”Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sva zna i o svemu je obaviješten.” (Lukman, 34.) San može imati mnogostruka značenja i zbog toga mnogi ljudi prave greške i zbrku u tumačenju snova.

A što se pak tiče spominjanja i prisjećanja smrti, to bi trebalo da bude poticaj na rad, na pokajanje, na požurivanje sa dobrim djelima, na pokornost Allahu i iskorištavanje preostalih trenutaka života u dobru prije nego insan ode sa ovoga svijeta.

Smrt je činjenica i izvjesnost koja isključuje svaki vid rasprave. Međutim, nevjerovatno je koliko ljude, u pogledu te činjenice, zavara duga nada, kao što je rekao Hasan Basri: ”Nisam vidio većeg ubjeđenja, a da više liči na sumnju od smrti.”

Kada čovjek čuje da je neko umro od srčane bolesti, odmah sâm sebi kaže: ”Hvala Allahu, moje srce je potpuno zdravo!” Nekome opet uzrok smrti bude utapanje u vodi, a onaj ko je za to čuo kaže: ”Ja uopće ne znam plivati i neću se ni truditi da to naučim, tako da mi sa te strane ne prijeti opasnost.” Treći umre od dijabetesa, a ovaj požuri da sebe obraduje i utješi: ”Hvala Allahu, još uvijek nisam član kluba dijabetičara.”

Zar ne znaš, ti koji sâm sebe obmanjuješ, da su svi ti ljudi nekada bili zdravi, snažni i puni života i da se nisu nadali da ih smrt vreba u zasjedi i da će im doći odakle su najmanje očekivali?! Ukoliko bih otkrio da mi je od života ostalo još deset ili dvadeset godina, šta bih trebao da činim? Zar je razlika između deset i dvadeset godina toliko velika i zar je vrijeme do te mjere kod mene jeftino i beznačajno?

Postoje li kod mene istinske težnje za životnim ostvarenjima koja se konstantno povećavaju, ili su to samo pusti snovi i sanjarenja koja se rasprše poput vjetra?! Imam li neki cilj zbog kojeg se vrijedi truditi ili je krajnji domet mojih nastojanja puka želja da živim, a da ne umrem, ili pak očekujem da će se stvari promijeniti Allahovom odredbom, da će na taj način zulumćarima doći kraj i da će obespravljeni ostvariti svoja prava. Ili pak želim ostati živ samo zbog svoje djece, ali šta ja to zapravo njima imam i mogu sada ponuditi?

Sâm sebe obmanjujem kako sam ja taj koji uveliko učestvuje u promjeni karte svijeta i utječe na događaje, a zapravo bježim od suočavanja sa stvarnošću, u budućnost. No, budućnost i nije baš tako daleko od sadašnjosti, ona je poput sjene koja ide ispred mene onda kada je sunce iza mene.

Rekao je Zubejd Ilyamἶ: ”Riječi Abdullaha ibn Mes'uda: ‘Čija se djela razlikuju od riječi, on se sam sebi ruga’, ušutile su me čitavih dvadeset godina.”

Pa, šta je onda sa nama koji se sami sebi, i dan i noć, rugamo, jer su nam djela u koliziji sa riječima?! Zašto, barem ponekad, vaz koji smo pripremili drugima, ne održimo sami sebi?

Pjesnik je lijepo kazao:

O čovječe, koji druge podučavaš

zašto samog sebe zaboravljaš?

Drugima opisuješ lijek i način liječenja od bolesti,

zar ne vidiš da će ta bolest tebe prvog pojesti?!

O ti koji drugima vaziš, znaj da sumnjiv postaješ

jer, prigovaraš ljudima zbog mahana koje sâm posjeduješ

Drugima stalno vaziš i lekcije držiš

a, života mi, upropaštavajuća djela činiš!

Šibaš ljude žestokim prijetnjama, a možda oni imaju ispriku, a ti nemaš. Ti pedeset godina posjećuješ naučne halke i kružoke, poistovjećuju te sa dobrim ljudima, o tebi imaju lijepo mišljenje, neki te čak uzimaju kao dokaz između njih i Allaha, toliko povjerenja u tebe imaju, a ti se nisi uzdigao osim da padneš, niti se približavaš, osim da se još više udaljiš, ne činiš dobro osim radi ličnog šićara i ne učiš osim da ti se neznanje poveća.

Kada bi se od tebe tražilo da se sjetiš samo jednog dobrog djela koje si učinio iskreno u ime Allaha, vjerovatno se ne bi usudio spomenuti nijedno svoje dobro djelo, jer: “Allah prima samo od onih koji su dobri (bogobojazni)”. (El-Ma'ida, 27.)

Nema sumnje da je tevhid (vjerovanje u Allaha) najveća dragocjenost koju posjeduješ i zbog koje se možeš radovati, zatim veličanje Allaha u samoći i traženje oprosta za grijehe, kao i dobročinstvo koje si nekome učinio najobičnijom riječju ili djelom, a koje je primljeno kod Allaha. Stoga, činimo ono što nam se naređuje ajetom: ”O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite.”  (El-Hadždž, 77.)

saff.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top