Prisjećanje na Napoleonovo osvajanje Egipta: Kolonijalne ambicije teško umiru
Da li kolonijalne ambicije ikad a umiru? Kad je Napoleon napao Egipat 1798. godine, samo devet godina nakon Francuske revolucije, njegova namjera bila je da “oslobodi dobre ljude Egipta od tiranije dinastije Memluka”. U njegovom poznatom proglasu narodu Egipta, pročitanom na arapskom jeziku, Napoleon se predstavio kao dobar prijatelj muslimana, saveznik osmanskog sultana i ponizni sluga Poslanika Muhammeda. Drugim riječima, dvadesetdevetogodišnji Francuz došao je u Egipat s ciljem da donese slobodu, kulturu i civilizaciju jednoj od najstarijih civilizacija na svijetu.
Napoleon je bacio oko na vojno osvajanje Egipta, a njegov primarni cilj bio je povratiti snagu Francuske protiv Britanskog kraljevstva. “Osvajanje Egipta” bilo je povod za imperijalne igre moći u Evropi 19. stoljeća. Francuska revolucija nije bila dovoljna za slavu Francuske, trebao im je i Egipat, dragulj antičkog svijeta, a sve kako bi postala svjetska sila.
No, kolonijalizam nikada nije funkcionirao uz nasilne aktivnosti vojnog osvajanja kao što su okupacija, eksploatacija i porobljavanje. Kolonijalizam obično dolazi s teškim prtljagom kulturnih modela, preferencijama, nametanjima, klasnim određenjima i samo estetskim mogućnostima izbora. Napoleon je to znao i osjetio. Osim flote od 300 brodova i 50 hiljada vojnika koji su ga pratili na njegovom pohodu, sa sobom je poveo i 151 “savanta”, što je bio naziv za učenjake, historičare, naučnike, inžinjere, umjetnike, doktore i poetičare. Šta su oni ustvari radili u Egiptu? Njima je dodijeljen zadatak da “snime Egipat”. Drugim riječima, vršili su istraživanja i pisali sve što je vezano za Egipat. S tim u vezi, pod vodstvom i ličnim interesima najvećeg francuskog vojskovođe toga doba, ovi mudraci su se upustili u jedan od najambicioznijih naučnih projekata u modernoj povijesti. Oni su proučavali i bilježili sve, od poljoprivrede, zoologije i umjetnosti do arheologije, običaja i arhitekture. Sve to rezultiralo je objavljivanjem monumentalnog rada pod naslovom “Opis Egipta” u periodu između 1802. i 1828. godine.
Joseph Fourier, francuski matematičar, učenjak o Egiptu i član Napoleonovog uskog kruga tokom ekspedicije, napisao je predgovor tom “Opisu Egipta”. Njegovo objašnjenje Napoleonove invazije na Egipat daje nam uvid u ciljeve imperijalizma 19. stoljeća: “Ukinuti tiraniju Memluka, proširiti navodnjavanje i uzgoj, otvoriti stalnu komunikaciju između Sredozemlja i Arapskog zaljeva, osnovati komercijalna preduzeća, ponuditi Orijentu korisne primjere evropske industrije, i konačno donijeti ustav, čime bi se stanovnicima osigurale sve prednosti savršene civilizacije.”
Ove rečenice su napisane u trenucima kada je Napoleon imao mističnu viziju Aleksandra Velikog, za vrijeme boravka u unutrašnjosti faraonovog groba u Gizi, neposredno izvan Kaira. Napoleonova zavist spram Aleksandra Velikog dobro je poznata, ali on nikada nije uspio postati Napoleon veliki. Ipak, bilo je potrebno da osvoji Egipat da bi to i postao.
Djelo Nine Burleigh “Mirage: Napoleonovi naučnici i otkrivanje Egipta” pruža živopisan pregled onoga što su Napoleonovi mudraci učinili s Egiptom, i kako je njihova epska i na trenutke smiješna avantura iskonstruirala Egipat po imperijalnim vizijama Francuske općenito. I dok je Napoleon bio zauzet imperijalnom politikom borbe u virtuelnom ratu protiv Britanije, pokušavajući ostaviti dojam da je Istanbul na njegovoj strani, njegovi mudraci su radili sa žarom i strašću prosvjetiteljskog razuma, znanosti i metodičke discipline. Bili su ispunjeni radošću zato što rade na pružanju “svih prednosti savršene civilizacije” barbarskom narodu Egipta. Napoleon je, dakako, sve vrijeme bio tu, ohrabrujući svoje vojnike i učenjake da pokažu saosjećanje s lokalnim stanovništvom. Jedne prilike on se čak obukao u tursku nošnju i rekao: “Nije li pokoravanje Azije vrijedno oblačenja jednog turbana i jednih hlača?!”
Usljed diskusije o uvođenju demokratije u arapske zemlje, niko ne može a da se ne sjeti gore spomenute epizode iz moderne historije. Stavovi i diskurs postali su suptilniji i pitomiji od vremena Napoleona. No, mišljenje da se Arapi i muslimani (baš kao ni Afrikanci, Kinezi, Indijci i drugi) ne mogu vladati demokratijom, da ne mogu samostalno bez stranih spasilaca održavati slobodu te kulturu i civilizaciju, još uvijek je prisutna.
Nisu li Arapi i muslimani samo djelimično krivi za ovo? Svakako da jesu. Ipak, to je tema za neki novi dan.
Piše: Ibrahim Kalin
(akos.ba/novovrijeme.ba)
Vezani tekst:
