Primjer religijske tolerancije: Muhammedovo, a.s, obećanje kršćanima

Muslimani i kršćani zajedno čine preko 50% svjetskog stanovništva.

Da žive u međusobnom miru, bili bismo na pola puta do svjetskog mira. Jedan mali korak koji možemo napraviti prema kultiviranju muslimansko-kršćanske harmonije jest da pričamo i ponovo pričamo pozitivne priče i suzdržimo se od međusobne demonizacije.

U ovom članku želim podsjetiti i muslimane i kršćane na obećanje koje je poslanik Muhammed, s. a. w. s, dao kršćanima. Znanje o ovom obećanju može imati ogroman utjecaj na ponašanje muslimana prema kršćanima. Muslimani općenito poštuju prethodnike njihovog Poslanika i pokušavaju to prakticirati u svojim životima.

Godine 628. delegacija iz Samostana sv. Katarine došla je poslaniku Muhammedu, a.s., i zatražila njegovu zaštitu. Odgovorio je tako što im je dodijelio povelju o pravima, koju u cijelosti navodim ispod. Ovaj samostan nalazi se u podnožju Sinajske gore i najstariji je samostan na svijetu. Posjeduje veliku kolekciju kršćanskih rukopisa (veću ima samo Vatikan) i spada u svjetsku kulturnu baštinu. Također se može pohvaliti najstarijom kolekcijom kršćanskih ikona. On je riznica historije kršćanstva, koja je ostala sačuvana 1.400 godina pod zaštitom muslimana.

Obećanje delegaciji samostana:

“Ovo je poruka od Muhammeda, sina Abdullahovog, kao zavjet onima koji prihvataju kršćanstvo, blizu i daleko – mi smo s njima. Zaista ih ja, sluge, pomagači i moji sljedbenici branimo jer kršćani su moji građani; i, Allaha mi, odbijam bilo šta što im se ne sviđa. Ne smije biti nikakve prisile za njih niti će njihove sudije biti uklonjene sa svojih poslova niti njihovi monasi iz manastira. Niko ne smije uništiti njihove vjerske objekte, oštetiti ih ili odnijeti bilo šta iz njih u muslimanske kuće. Ako bi neko uradio nešto od navedenog, prekršio bi savez sa Bogom i postao nepokoran Njegovom Poslaniku. Zaista su oni moji saveznici i imaju moju povelju o sigurnosti od svega što mrze. Niko ih ne smije prisiliti da putuju niti ih obavezati da se bore. Muslimani će se boriti za njih. Ako je kršćanka u braku s muslimanom, to se ne smije desiti bez njenog odobrenja. Ne smije biti spriječena da posjećuje njenu crkvu radi molitve. Njihove crkve trebaju se poštovati. Oni ne smiju biti spriječeni da ih popravljaju niti uskraćeni od svetosti njihovih zavjeta. Niko od muslimana ne smije biti nepokoran u vezi s ovim sporazumom do Posljednjeg dana (kraja svijeta).”

Prva i posljednja rečenica povelje ključne su. One čine obećanje vječnim i univerzalnim. Muhammed, a.s., izjavljuje da su muslimani uz kršćane blizu i daleko, odbacujući u startu bilo kakve buduće pokušaje da se ovo obećanje ograniči samo na Samostan sv. Katarine. Naređujući muslimanima da joj se povinuju do Sudnjeg dana, povelja ponovo podriva bilo kakve buduće pokušaje da se privilegije opozovu. Ova su prava neotuđiva. Muhammed, a.s., proglašava kršćane – sve njih – svojim saveznicima i izjednačuje loše postupanje prema njima s kršenjem saveza sa Bogom.

Naročito vrijedan aspekt povelje jest to što ona ne nameće nikakve uvjete kršćanima za uživanje njihovih privilegija. Dovoljno je to što su kršćani. Od njih se ne zahtijeva da promijene svoja vjerovanja, ne moraju plaćati nikakve dadžbine (osim džizije) i nemaju nikakvih obaveza. Ovo je povelja o pravima bez ikakvih dužnosti!

Ovaj dokument nije moderni ugovor o ljudskim pravima, ali, iako je zapisan još 628. godine, on jasno štiti pravo na imovinu, slobodu vjeroispovijesti, slobodu rada i ličnu sigurnost.

Znam da većina čitalaca može da misli: “Pa šta?” Odgovor je jednostavan. Oni koji žele praviti razdor između muslimana i kršćana fokusiraju se na stvari koje ih dijele i naglašavaju područja konflikta. Ali kad se izvori poput Muhammedovog,a a.s., obećanja kršćanima prizovu i istaknu, oni grade mostove. To nadahnjuje muslimane da se izdignu iznad zajedničke netrpeljivosti i izaziva dobru volju kod kršćana koji možda njeguju strah od islama ili muslimana.

Kad gledam u islamske izvore, u njima pronalazim primjere religijske tolerancije i uključivosti bez presedana. Oni čine da želim postati bolja osoba. Mislim da je osobina da tražimo dobro i činimo dobro usađena u svima nama. Kad utišamo ovu predispoziciju prema dobru, poričemo našu fundamentalnu humanost. U ovom periodu blagdana nadam se da svi mi možemo naći vremena da potražimo nešto pozitivno i vrijedno poštovanja u vrijednostima, kulturama i historijama drugih naroda.

Autor: Muqtedar Khan, direktor Islamskih studija na Univerzitetu Delaware

Prijevod i obrada: Akos.ba