Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Prikaz knjige Mustafe es-Sibaija ‘OVAKO me život naučio’

Prikaz knjige Mustafe es-Sibaija ‘OVAKO me život naučio’

Autor: Mustafa es-Sibai
Naslov: OVAKO ME ŽIVOT NAUČIO
Prijevod: Hfz. Armin Vlajčić
IZDAVAČ: Bookline
REDAKTOR:
Mr. Munir Mujić
UREDNIK: Haris Grabus
KOREKTOR: dr. Zuhdija Hasanović

UVOD

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji sudbinu određuje i kako treba sve uređuje! Hvala AUahu, koji čovjeka stavlja na kušnju i u dobru i u zlu kako bi čovjek upotpunio zahvalu svoju i strpljivost svoju, i robu Svom daje nadoknadu u onom što voli za ono što On mrzi i opomenu u onom što voli za ono što On mrzi.

Hvaljen neka je Allah, Onaj koji određuje i daruje nagradu i kaznu, neka je hvaljen On i na ovom i na onom svijetu, nema boga osim Njega! Sve će, osim Njega propasti! Svaka nagrada je prolazna, osim nagrade Njegove, Dženneta Njegova!

Salavat i selam Muhammedu, našem prvaku i Poslaniku, koji je na Allahovu putu najviše poteškoća i nedaća podnio a to mu je samo iman i vjerovanje povećalo. Salavat i selam i njegovim drugovima koji su, i u obilju i oskudici, strpljivi i Allahu zahvalni bili.

Ovo su moje misli i dosjetke koje sam počeo zapisivati u mjesecu zul-ka’de 1381. hidžretske godine ili što odgovara mjesecu aprilu 1962. godine po Isau, a.s., dok sam bio u bolnici u Damasku. Počeo sam ih pisati u bolnici za svoju dušu, usamljen i daleko od svoje porodice, nastave, predavanja, autorskog rada. Tako sam uobičavao pisati u situacijama dok sam bivao po zatvorima, bolestan Ui na putovanjima, mada sam sve te prijašnje zabilješke i dosjetke koje sam zapisivao izgubio. Ovaj put kada sam počeo pisati svoje dosjetke, posjećivali su me neki moji prijatelji i primijetili su da sam se posvetio pisanju. Baš su se začudili mome ponašanju, jer su svi doktori iz naših i zapadnih zemalja, oni koji su vodili proces mog liječenja, bili saglasni da mi je stroga obaveza potpuno mirovanje. Dakle, zabranili su mi čitati, pisati čak voditi brigu o životnim problemima i brigama sve dok potpuno ne ozdravim. Kazali su da je, po njihovom mišljenju, glavni uzrok moje bolesti premorenost. Dotad sam izdržao sve te napore i opterećenja desetak i više godina dok nisam poklekao pod teretom briga i žalosti. To je bio primarni razlog zbog kojeg sam morao potpuno obustaviti sve svoje aktivnosti nekoliko mjeseci. Nakon te pauze mogao sam se vratiti svojim aktivnostima, predavanjima i pisanju uprkos insistiranju od strane doktora da prekinem s radom. Međutim, ja zaista nisam mogao poslušati njihove savjete zbog brojnih obaveza koje nisam mogao odbiti. Čak i kada sam napokon legao u bolnicu, nakon što me bolest na to primorala i bolovi su se povećali, prekinuo bih s pisanjem da nisam bio primoran da zapisujem svoje dosjetke koje su mi dolazile neprestano i nisam ih mogao zaustaviti. Jer čovjek sve što je bliži promišljanjima sve je dalje od briga i problema.

Pošto su to primijetili neki moji prijatelji, dakle da pišem iako mi je to strogo zabranjeno, pročitao sam pred njima dio onoga što sam napisao kao ispriku za moju neposlušnost doktorima. Nakon što su čuli, odobrili su moju neposlušnost. Čak su me neki od njih svaki dan redovno posjećivali da vide šta sam to novog napisao.

Poslije sam izašao iz bolnice i nastavio povremeno pisati te svoje dosjetke, zavisno od situacije u kojoj sam se nalazio. I kad sam sakupio dovoljan broj dosjetki, smatrao sam da je hajr poslušati svoje prijatelje i odlučio sam objaviti i izdati knjigu dosjetki, nadajući se da će u tome biti koristi i fajde, ako Bog da.

Ove dosjetke sam prvo zapisao, te objavio upravo onako kako su mi padale na pamet, nisu poredane, pripremljene niti klasificirane; vidio sam neku pojavu, i čim mi dođe inspiracija ja zapišem tu dosjetku ili više njih odjednom kao komentar te pojave, potom vidim neki drugi prizor i zapišem ono što mi padne na pamet kao komentar tog prizora. Ponekad sam se sjećao svog života i iskustva koje sam stekao družeći se s ljudima te zapisivao korisne i poučne stvari. Na ovaj način sam zapisivao ove dosjetke i misli pomiješane jedne s drugima, dolazila mi je inspiracija za pojavama o kojima sam razmišljao te zapisivao svoje dosjetke i komentare u nizu kao što to može primijetiti na nekoliko mjesta čitalac ove knjige. Bilo kako bilo, objavio sam ove dosjetke upravo onako kako sam ih zapisivao, negledajući hoću li klasificirati slične primjere jedne do drugih niti temu do njoj slične. Tako sam uradio iz dva razloga: da ova knjiga bude stvana i iskrena slika mojih promišljanja u proteklih nekoliko mjeseci koje sam proveo usamljen u bolnici i u kući i da ovakve dosjetke, koje nisu klasificirane, budu uživanje za čitaoca ove knjige. Zato što duši za tren dosadi jedna tema

o kojoj se govor ponavlja, ali isto tako duša je razdragana i vesela kada prelazi s teme na temu kao što je razdragana i vesela u vrtu kada ide od cvijeta do cvijeta, od ploda do ploda.

Ova knjiga je sažetak mog života i iskustva koje sam stekao. Nisam prepisao iz knjiga ništa niti sam se pomagao mišljenjima i stavovima drugih osoba. Smatram da je pravo generacije koja će doći poslije nas, da budu upućeni u naš rad i da koriste naša životna iskustva, naravno ako nađu išta korisno u našem radu, a to je najbolji poklon koji im mi možemo pokloniti. Mi ne možemo potpuno nametnuti naše stavove novim generacijama, nemamo pravo na to, ali ih možemo posavjetovati i ostaviti im pouku. Svakako, najbolji savjet život pruža, najbolja pouka se iz života uzima. Ljudi, iako su drukčiji i razlikuju po stavovima, sklonostima i karakterima, onda su saglasni u većini životnih istina i uglavnom imaju iste želje, potrebe i ciljeve.

Ja ova svoja životna iskustva poklanjam samo našim istomišljenicima, onima koji imaju iste životne ciljeve, stremljenja i mjerila kao i mi. Samo takvi će se okoristiti ovom knjigom, zbog njih sam i objavio ove dosjetke. A oni koji nisu naše vjere i nisu naše životne orijentacije, njima će malo koristiti ova knjiga. Čak, mislim da neće podnositi mnogo toga što sam napisao. Sto se njih tiče, dakle ovih koji nisu naši istomišljenici, nadam se da će bar poslušati i pročitati sadržaj ove knjige i shvatiti je kao naš pogled i stanovište naspram problema društva u kojem živimo a ne kao pokušaj da promijenimo i ispravimo njihove stavove. Ako tako postupite, naći ćete u ovoj knjizi — ukoliko tražite istinu — da su neke stvari tačne iako ste ih smatrali pogrešnim i da su neke stvari istinite koje ste smatrali lažima. A Uzvišeni Allah je pohvalio svoje iskrene robove, vjernike, “one hoji Kuran slušaju i slijede ono štoje najbolje u njemu “(Ez-Zumer, 18.)

Evo, ovo su te moje dosjetke, većinu njih vam predstavljam danas u ovoj knjizi, siromašne su dosjetkama političkog karaktera radi naše trenutne političke situacije. Izbacio sam ih iz ovih dosjetki koje su sociološkog karaktera, smatrajući da će ih čitati i oni koji nisu naše političke orijentacije a i oni koji se slažu s nama u političkom mišljenju. Dosjetke političkog sadržaja i karaktera namjeravam objaviti drugom prilikom, nadam se da će tada politička klima biti pogodnija za njihovo objavljivanje nego li je to danas slučaj i da će tada ljudi biti spremniji da prime kritiku protiv njih ili u njihovu korist nego što su to danas spremni. Također, razlog za njihovo naknadno objavljivanje je i moja bolest i ne želim pokretati političke prepirke i svađe u vrijeme kada naše zemlje to ne dozvoljavaju, a meni moja bolest ne dozvoljava da se upuštam u rasprave i diskusije oko toga što sam napisao u tim dosjetkama.

To ne znači da sadržaj ove knjige neće navući na mene neke napade i protivljenja, ali ja smatram da će to predstavljati djelo pomoću kojeg ću se približiti Uzvišenom Allahu. Jer najčešće čovjek nakon ovih rasprava političkog karaktera ispašta, a rasprave intelektualnog karaktera — posebno one koje se tiču vjere i uspostavljanja reda i mira u društvu — uspjeh u takvim raspravama je zagarantovan, ako Bog da, pogotovo onima koji u svojim stavovima i kritikama traže samo istinu a ne obmanjivanje ljudi.

U ovim dosjetkama nisam želio govoriti o malo poznatim stvarima, niti o temama i pitanjima kojima se bave filozofi pa da ih poslije svojataju neki nadrifilozofi. Naprotiv, pisao sam na način da moje dosjetke razumije običan svijet isto kao i učenjaci i ulema. I pišući ih bio sam sluga svoje prirode, karaktera koja voli jednostavnost u svemu, a ne podnosi komplikovanost u bilo čemu. Ja u svojim dosjetkama nisam filozof niti mudrac a još manje intelektualac koji je nejasan u objašnjavanju činjenica. Naprotiv, posjedujem veliko praktično iskustvo o životu koje sam sticao više od jedne četvrtine vijeka. Jednostavno sam zavolio prenositi to životno iskustvo onima koji ga koriste i na koje pozitivno djeluje. Nije mi stalo do toga da me oni smatraju nekakvim filozofom niti književnikom. Volio bih da me prihvate kao svog brata koji ih savjetuje, upućuje na pravi put i koji govori i piše da me razumiju a ne da pomno proučavaju i studiraju ono što pišem. Mada, priznajem da mnoge moje dosjetke pisane u prozi u ovoj knjizi su višeznačne i zahtijevaju komentar i tumačenje. Nisam ih pojašnjavao, ostavio sam ih onakve kakve sam ih zapisao i neka nose sva svoja značenja. Prepustio sam čitaocu ove knjige da ih shvati i razumije na svoj način.

Neke dosjetke sam zapisao u formi “poezije”, a ja nisam pjesnik niti imam talenta i nadarenosti za pisanje poezije, iako imam velike simpatije prema njoj i volim je čitati. Ipak ove dosjetke su “pjesničke forme”, tako su mi došle, bez namjere da ih rimujem. Predao sam se duši svojoj, neka kaže ono što želi, na način na koji ona želi. Eto to je moja isprika za ono što sam nazvao “pjesničkom formom” koja zasigurno neće oduševiti pjesnike niti njihov sluh. Mene dovoljno veseli to što sam uspio te dosjetke zapisati onako kako su mi naumpadale i plašio sam se ukoliko ih ne zapišem da ću oštetiti čitaoca ove knjige za dosjetke lirskog karaktera, koje sadrže u sebi sentimentalnost i emotivnost. Napose, odlučio sam da i njih pridružim ostalim dosjetkama, ali ja ih ne ubrajam u poeziju, to je moj stav, nego su to dosjetke koje mi se dopadaju i vesele me.

Također, želio bih skrenuti pažnju da ja nisam ciljao na neke određene osobe kada sam obrađivao neke skupine ljudi u svojim dosjetkama, nego sam ciljao na sve one ljude koji se karakteriziraju i koji su poznati po tim osobinama. Dakle, te dosjetke se odnose na određene ljudske osobine a ne na određene osobe i utječem se Allahu Uzvišenom od toga da u mom srcu ima imalo mržnje prema nekome i da imam želju da bilo koga osramotim i diskreditiram ma koliko se ne slagao s njim.

I ja ne kažem kao što to je rekao Ebut-Tajjib el-Mutenebbi u stihu:

“Ko poznaje život kao što ga ja poznajem iko gasi žeđ ljudi nemilosrdno

tome se neće smilovati kada ga se dohvate niti će biti u milju kod komšija”

Naprotiv, ja kažem: ko proživi onoliko koliko sam ja proživio (47 godina) a satare ga bolest kao što je mene satrala (5 godina i par mjeseci sam bolestan), i ko poznaje ljude kao što ih ja poznajem, taj smatra svoju dušu isuviše plemenitom i vrijednom da nosi u sebi mržnju ili neprijateljstvo – prema bilo kome – koja će mu prekidati i sekirati dušu.

U potpunosti sam postao ravnodušan prema dunjaluku i prema onome što nosi u sebi od užitaka i slasti kao i prema dunjalučkim osobinama kao što su zavist, ljubomora i mržnja. Nosim samo u duši – Allah mi je svjedok – želju da učinim dobro djelo, da pozivam dobru i da se kanim i udaljim od bilo kakvog zla i grijeha, da ga otklonim i upozorim na njega. A što se tiče nas individua, pa svi smo mi prolazni, ostaće iza nas samo ono što Allah, dž.š., želi, što ljudima koristi. A Allah, dž.š., će na Sudnjem danu svakog čovjeka nagraditi ili kazniti po djelima njegovim, a mi ćemo svi — i zalimi i mazlumi i prijatelji i neprijatelji – toga dana žuditi za Allahovim, dž.š., oprostom, Njegovom milošću i zadovoljstvom.

“Gospodaru Sudnjeg dana se spremamo a kod Allaha će se djela sabirati”

Eto, upravo to sam želio objasniti čitaocu ove knjige kao komentar ovih dosjetki. Ja molim Uzvišenog Allaha da bude koristi od ovoga što sam napisao kao tačno i ispravno, a da mi oprosti ono što sam pogrešno napisao i da mi pridruži ovo djelo mojim dobrim djelima na Dan kada budemo plagali račun Uzvišenom Allahu.

“…na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti. “(Eš-Su ‘ara, 88. i 89.)

“Dan kada niko tiikome neće moći nimalo pomoći, toga dana će vlast jedino Allah imati. “(El—Infitar, 19.)

Kratka biografija:

Rođen je 1915. god. u gradu Himsu u Siriji. Potječe iz ulemanske porodice koja je generacijama imamila u Velikoj džamiji u Himsu. Njegov otac bio je čuveni alim i hatib šejh Husni es-Sibai, koji je imao veliku ulogu u borbi protiv kolonizatora. Njegov otac vodio ga je na naučne simpozije na kojima su prisustvovali poznati alimi tog doba. Kada su prosci došli da prose djevojku za Mustafu, obavijestili su njezinu porodicu da mladi alim mnogo vremena provodi tražeći znanje i radeći na polju da’ve, kako bi to uzeli u obzir, te je na kraju sklopljen i brak. Sibai je učestvovao u borbi protiv francuskog kolonizatora sa šesnaest godina: dijelio je letke, držao govore i predvodio protestne mitinge i demonstracije. Prvi put je bio zatvoren od francuskih vlasti 1931. Zatim su uslijedila nova hapšenja. Učestvovao je i u oružanom otporu.

Potom odlazi na studije u Egipat 1933. god. i upisuje se na El-Ezher. Sa braćom iz Egipta učestvuje na demonstracijama protiv britanskog kolonizatora. I u Egiptu je 1941. god. zatvoren, po naredbi Engleza, zajedno s grupom svojih prijatelja. U zatvoru su ostali sedam mjeseci, a zatim su pušteni na slobodu. U Egiptu se upoznao i družio s Hasanom el-Bennaom, a 1945. god. izabran je za vođu “Muslimanske braće” u Siriji. Profesor Sibai je prvo odredio ciljeve i zadatke rada na polju reformi i preporoda u političkom, ekonomskom, obrazovnom i socijalnom sektoru. Osnovao je mnoga udruženja, škole, institute, sportske klubove, izviđačke kampove, omladinske klubove, vijeća za izmirenje ljudi, ambulante, javne kuhinje i sl. Mustafa es-Sibai je 1944. god. po prvi put išao na hadž, a 1947. je pokrenuo list El-Menar, koji je ugašen 1949. god., nakon vojnog udara potpomognutog od Amerikanaca.

Bio je na čelu odreda koji je iz Sirije krenuo ka Palestini 1948. da pomogne braći Palestincima u njihovoj pravednoj borbi protiv cionističkog okupatora. Nakon povratka u Siriju održao je mnoga predavanja i hutbe u kojima je iznio činjenice o ratu u Palestini koje su tada bile nepoznate ljudima. Sibai je radio na unutrašnjem, duhovnom oporavku sirijskog društva. Radio je na uvođenju predmeta Islamska vjeronauka i nastojao je zajedno sa svojom braćom da osnuje šerijatski fakultet pri Sirijskom univerzitetu. Zatim je bio angažiran na projektu izrade Enciklopedije fikha, u koji se uključio tim isl. učenjaka iz svih krajeva isl. svijeta s ciljem da se ponudi fikh koji će u novom ruhu dati odgovore na pitanja i probleme koje sa sobom nosi savremeno doba, na osnovu Kur’ana, sunneta i idžtihada mudžtehida. U Himsu je izabran za narodnog poslanika u parlamentu, zatim je izabran za zamjenika predsjednika parlamentarne skupštine i postao je istaknuti član u Ustavnoj komisiji. Ponuđeni su mu ministarska fotelja i položaj, ali je sve to odbio jer nije želio biti isključen iz problema koji tište narod. Uspio je nakon teške borbe da u Ustav instalira osnovne postulate isl. prava 1950. god. Iste godine postavljen je za profesora na Pravnom fakultetu Sirijskog univerziteta. 1952. god. uklonjen je s Univerziteta i protjeran u Liban zbog izražene želje za oružanim suprostavljanjem engleskoj okupaciji Sueca. Osnovao je sedmični časopis Eš-Šihab 1955. god., koji je izlazio sve do njegove zabrane, 1958. Također je osnovao i časopise El-Muslimun i Hadaretul-islam, čiji je bio urednik sve do smrti. Organizirao je isl. kongres koji je održan 1956. u Damasku, a te je godine Sirijski univerzitet donio odluku da ga pošalje na Zapad kako bi posjetio zapadne univerzitete, pa je tom prilikom posjetio Italiju, V. Britaniju, Irsku, Belgiju, Holandiju, Dansku, Norvešku, Švedsku, Finsku, Njemačku, Austriju, Švicarsku, Francusku i susreo se s mnogim orijentalistima kojima je odgovorio na njihove zablude o islamu i ispravio njihove greške u pogledu historijskih dešavanja. Naredne godine posjetio je i Rusiju i susreo se s mnogim naučnim radnicima sa kojima je raspravljao o islamu i muslimanima.

Dr. Mustafa es-Sibai bio je istaknuti fekih, mudžtehid i iza sebe je ostavio mnoga vrijedna djela, od kojih navodim sljedeća: “Essunnetu ve mekanetuha fittešri” El-mer’etu bejnel-fikhi vel- kanun” “El-istišraku vel-mustešrikun”, Essiretun-nebevijjetu, durusun ve iber” itd.

Iako teško bolestan, nastavio je pisati i taj period njegovog života smatra se najplodonosnijim. Kazao je: “Iako mi je Allah oduzeo lijevu stranu tijela, pa sam nepokretan, ipak mi je ostavio desnu stranu zajedno s rukom koja može pisati, pa Mu na tome mnogo zahvaljujem.” Osam godina bio je ophrvan bolešću, ali je pokazao kako mumin treba biti strpljivi i biti zadovoljan Allahovim određenjem. U subotu, 3.10.1964. dr. Mustafa es-Sibai preselio je u Himsu na bolji svijet, a dženaza mu je klanjana u velikoj Emevijskoj džamiji u Damasku. Muftija Palestine Muhammed Emin el-Husejni je tim povodom napisao: “Sirija i čitav isl. svijet izgubili su velikog alima, mudžahida, profesora i daiju, koga sam lično poznavao i osvjedočio se u njegovu iskrenost, otvorenost, odlučnost, principijelnost. Bio je požrtvovan za svoj ummet.”

Muhammed Ebu Zehre je o njemu kazao: “U Šamu nisam znao za požrtvovanijeg, srčanijeg borca za pitanja muslimana i većeg autoriteta od njega.”

Preveo i odabrao: mr. Hamid INDŽIĆ

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top