Priče iz historije: Posljednja sablja Andaluzije

Kada je Ferdinand V pozvao muslimanskog kralja da se preda, Musa mu je poslao sljedeći odgovor: „Ako kršćanski kralj želi naše oružje,neka dođe i osvoji ga, ali neka zna da će ga skupo koštati. Što se mene tiče, slađi je mezar ispod zidina Granade, na mjestu gdje umrem braneći je, nego najbogatiji krevet unutar njenih palata koje dobijem pokoravajući se nevjerniku“.

Musa je predvodio konjicu koja je nekoliko puta doprijela do susjednih kršćanskih utvrda odbijajući Fedrinandove napade. Sva muslimanska utvrđenja u okolini su pala i kršćani su opsjedali Granadu dugih sedam mjeseci. Musa je održavao duh svojih saboraca koji su bili spremni da se bore sve do smrti.

Kralj Ebu Abdullah i njegovo vijeće je na kraju pristalo da preda posljednje muslimansko uporište u Granadi. Musa ga je upozorio da će kršćani prekšiti sporazum, navukao je  svoj oklop i odjahao sam.

Kršćanski izvori su zabilježili da je oko 15 kršćanskih vitezova ubijeno te noći od strane muslimanskog viteza čiji opis konja je odgovarao Musi. Musa je ranjen zajedno sa svojim konjem, a onda su obojica ušli u rijeku kako bi izbjegli zarobljeništvo. To je bio slavni kraj ratnika islama, posljednje sablje Andaluzije.

A što se tiče onih koji su se predali, oni su pretrpjeli mučenja u rukama kršćana, i muslimani nikad više nisu zavladali Španijom.

Sljedeća priča govori o tim posljednjim danima Granade kao i o hrabrosti i ustrajnosti ovog velikog ratnika, koju je pisac ispričao u prvom licu kako bi nam  što vjerodostojnije dočarao pad Granade:

Toga, 21. muharrema 897. godine, sunce koje se rađalo u Granadi nije zateklo uobičajeni prizor, nije bilo onog grada ispunjenog smijehom i životom, grada obasutog raznim blagodatima i ljepotama, okupanog svježinom i mirisom, zateklo je snužden i postiđen grad…grad bez muškaraca, osim nekolicine junaka koji su budno motrili na zidine grada… Bio je to ostatak one silne vojske koja se borila protiv cijele Španije, protiv Francuske i Italije. Branila je posljednje utočište islama na ovom komadu zemlje, štitila Allahove kuće i grobove svojih djedova…

Granada je preživjela svakojake poteškoće, crne dane i podnijela teške trenutke kroz svoju historiju, ali nikada do sada nije živjela u stanju u kojem se nalazila ove noći, u tim trenucima poteškoće i strahote. Okruživali su je gradovi koji su već pali u ruke neprijatelja, u kojima je već neprijatelj uspostavio svoj sistem i u kojima se stabilizovao. Sva ta okolna mjesta nekada su bila nastanjena muslimanima, bili su to islamski gradovi, ali su se polako predala, izgubila svoju snagu, svoju čast i dostojanstvo… jednom riječju postala su robovi. Jedino je ostala Granada, da prkosi, da brani i čuva teritoriju, čast i vjeru. Podnosila je i ona boljke i rane prošlosti, podnosila je i ona poniženja, nadmetanja i podjele, ali je jedina i dalje izvršavala obavezu svoje vjere, obavezu borbe na Allahovom putu, što je bila obaveza svih ostalih gradova u Andaluziji, ali i cijelog umeta. Ali, nažalost, andalužanski gradovi su zapostavili tu obavezu, rastrgani željom za vlašću i malim kneževinama i titulama u vremenu koje nije nimalo bilo prikladno za tako nešto.

Granada je gledala u samo jedan dvorac, u jednu palatu u kojoj su ostali njeni emiri. Bila je to porodica čije porijeklo se vezalo za pustinju. Nju je činio slabašni mladić Ebu Abdullah es-Sagir i njegova plemenita majka, muškarčina u tijelu žene, Aiša.
Ona skloni pogled s dvorca, pa pogledavši prema zidinama grada, kaza: „Je li došao Musa?“
A Musa, on je bio nada ovog preplašenog naroda. Na njega su se, nakon Uzvišenog Allaha oslanjali. On se uvijek pojavljivao u trenucima nedaća i opasnosti, kao što se zvijezda vodilja pojavljivala na tamnom nebu, pružajući, tako, nadu zalutalim putnicima.
Pojavio se iznenada, iz duboke i teške tame, u jednom trenutku bi zablistao poput punog mjeseca na tamnom nebu. Tako je ovaj muslimanski narod, u trenucima poteškoća i problema dozivao ovog junaka, on je bio njihova nada, njihova radost, ispunjenje njihovih želja. On je bio junak odlučujuće bitke. U borbu je pozvao ovaj narod, umoran od borbe, pa mu se on, uprkos tom umoru i odazvao. To je narod kojeg je Poslanik Muhammed, s.a.v.s., podučio kako se odazvati svaki put kada bude pozvan u borbu i na žrtvu.

Musa je prije jedanaest sati krenuo u svoj posljednji pohod, pohod u kojem želi podstići jedno od dva zagarantovana dobra; ili pobjedu ili pogibiju na Allahovom putu. Želio se suprotstaviti neprijatelju koji je, eto, zbog slabosti muslimana, postao veoma jak, koji je zbog blagosti muslimana postao osor i grub, te je polako zauzimao selo po selo i grad po grad, tako da je sada došao protjerati ih i iz posljednjeg utočišta u Andaluziji; Granade.

Granada je preživljavala teške trenutke straha, plašeći se za Musaa koga je imenovala za svog vojskovođu i predala mu kormilo, kako bi vodio ovu lađu nemirnim morem, punim talasa i opasnosti prema sigurnoj obali. Ako Musa ne uspije spasiti je, to neće poći nikome za rukom nakon njega. On je bio posljednji tračak nade, posljednji zrak sunca koje se rodilo i ispunilo zemlju svjetlošću i uputom, a kojem se sada primaklo vrijeme zalaska. Ovaj tračak nade, poderao je tamu očaja i proširio se horizontom. Musa je bio posljednji dašak vjetra koji je na tlo Andaluzije došao sa Tarikom, zatim nastavio redati herojski niz sa trojicom Abdurrahmana, El-Gafikijom, Ed-Dahilom i En-Nasirom. Ovaj dašak su junaci i heroji Andaluzije raznijeli cijelim poluotokom, uzduž i poprijeko, ovaj dašak zahvatio je i dijelove Francuske i Italije. A onda je polako počeo nestajati, gubiti se i iščezavati. Ostao je samo ovaj njegov Musa…

Musa je bio posljednje ime, posljednji red na stranici istine, hrabrosti i slave koju su muslimani ispisivali u proteklih osam stotina godina. Sve te tragove, pobrisali su Španjolci za par godina, ostao je samo ovaj, posljednji red. Ako on bude pobrisan, nestat će i ovih slavnih listova islamske historije u Andaluziji. Musa je bio posljednji dah života muslimanske Andaluzije, ukoliko on bude ugašen islamska Andaluzija će ostati samo sjećanje, slavna uspomena u srcima i dušama muslimana.

Sa vrhova zidina začuli su se glasovi: „Musa se vratio…“ – jezici su zažuborili ove riječi, koje su uši dugo iščekivale. Ova vijest je doprla do svakog kraja grada, odjeknula je sokacima poput munje, probudila je sve. Ulice su se polako počele ispunjati ljudima, ženama, djecom… rijeka ljudi je preplavila grad,koji je odjekivao euforijom, od čijih zidina, kuća, džamija se odbijao eho toliko iščekivanih riječi: „Musa se vratio…“

Musa je stigao, taj bedranski junak koji se sa svim karakteristikama bedranskog junaka pojavio u devetom hidžretskom vijeku, ne u Hidžazu, nego u dalekoj Andaluziji… Musa je bio nošen masom, poput znaka, poput znamenja, poput relikvije, skoro da nije nogama doticao zemlju. Pogledao je oko sebe, i imao je šta vidjeti; oronule, sijede starce, obasjane svjetlošću bijele kose i brade. Vidio je i djecu, koja su poput cvijeća tek otvorila oči i ugledala dunjaluk, ali umjesto ljepote, ugledala samo krv i pepeo. Vidio je i žene, slabašne, čestite i čedne muslimanke Andaluzije, koje su se lavovski borile, zajedno s muškarcima, ne bojeći se ničega. Osjećaj borbe na Allahovom putu prekrio je osjećaj ženstvenosti, nježnosti i suptilnosti…

Vidjevši sve to, junak pognu glavu… okupljena masa u njegovom oku vidje suzu kako zablista…otvorio je usta, a u iščekivanju njegovih vijesti, ljudi zanijemiše, zaustaviše dah…

Objavio je strašnu vijest…Ebu Abdullah es-Sagir je predao ključeve grada… ova vijest u početku i nije izgledala toliko krupna, kao i inače, što se nedaće i problemi često u početku znaju predstaviti sićušnima. Okupljena masa nije bila ni svjesna pogubnosti i opasnosti onoga što se upravo dogodilo. Ali, budući dani, mjeseci, godine, vijekovi… potvrdit će pogubnost onoga što se toga dana dogodilo…

Musa je pogledao zaleđen krik na licima ljudi, vidio je kuće koje su izgrađene na krvi, časti i znoju, kako ih je jedna kukavica danas predala… vidio je prvake koji su postali beskućnici, vidio je vladare koji su postali robovi. Razmišljao je o ovim cvjetovima oko sebe, o najplemenitijim stanovnicima Granade, šta će s njima biti… hoće li naći puta prema spasu i izbavljenju ili će ih neprijatelj odvesti u smrt i poniženje… dok je tako razmišljao, začu dječiji glas kako pjevuši neku kasidu, nije znao ko je ispjevao, ali je slušao riječi: „Ne plači majčice moja…mi idemo u džennet… zemlja Granade nije nimalo tijesna za grob djeteta što je na Allahovom putu poginulo, a cvjetovi Granade mirisat će kaburovima onih što miris života ne okusiše… izvori i potoci Granade, napajat će kaburove onih što odoše s dunjaluka, a ne napiše se njegove vode, Granado, ti si naša druga majka, prigrli nas na svoje grudi kao što si prigrlila i naše očeve šehide… ne plači majčice moja, nasmij se i sačuvaj moje igračke, moja će braća doći nakon mene, pa će se oni igrati njima… a ti im reci da smo ih ostavili zbog ove rodne grude naše… Srest ćemo se, majčice, jer i ti više voliš smrt pod zastavom islama, nego život pod upravom Španjolaca…“

Musa ovo više nije mogao izdržati, zajahao je svoga konja i otišao niko ne zna kud… isto kao što je ni od kuda došao…

Tako je otišao posljednji junak Granade, posljednji junak Andaluzije… Ne zna mu se grob, historija ga ne pamti…prošao je dunjalukom poput blagog povjetarca… Allah neka se smiluje Musau b. Ebi Gassanu i ostalim herojima Granade!

Za Islambosna.ba prijevod i obrada: Semir Rebronja

akos.ba