Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Priča o zimskom raspustu kojeg nema(m)

Priča o zimskom raspustu kojeg nema(m)

Pojam „dijete‟  zanemaren je i zamijenjen je terminom učenik. Odjednom se uloga djeteta stavlja na drugo mjesto.

Organiziranje slobodnog vremena, planiranje svih obaveza je ekvivalent za uspjeh. Ne mogu da napišem ništa o načinu organiziranja raspusta jer sam osoba koja pojam raspusta doživljava kao puno i potpuno pravo na odmor od škole i školskih obaveza.

Ne znam koliko moje kolege dijele moje mišljenje i da li postoji  učitelj koji se dogovori sa učenicima da samoincijativno pročitaju ili rade na zadacima  koje nisu uspjeli  dobro savladati u proteklom periodu.

U današnjem vremenu djeca su opterećena mnogim uticajima sredine, tehnologije, roditelja. Uspjeh učenika mjeri se sa prosjekom 5,00, a ocjena postaje mjerilo znanja. Očekivanja roditelja iz godine u godine su veća i zahtjevnija. Nivo znanja opada jer su interesovanja i neprilagođeni planovi napravili dodatni pritisak na učenike. Nastavnici se trude realizovati nastavne planove koji ubijaju volju za učenjem, radom, napredovanjem.

Pritisak učitelja, nastavnika na kraju bilo kojeg prosjeka u postignućima u učenju i uspjehu učenika (polugodišta/kraja školske godine) često se prenosi na učenike (djecu).

Pojam „dijete‟  zanemaren je i zamijenjen je terminom učenik. Odjednom se uloga djeteta stavlja na drugo mjesto. Zbog čega da dijete ne bude to što jeste na prvom mjestu, dijete  sa svim potrebama, željama, sposobnostima, interesovanjima pa tek  onda odgovoran, marjiv i uspješan učenik.

Mnogo veći problem za svakog prosvjetnog radnika je januar i nedostatak slobodnog vremena. Godinama drugima objašnjavamo da učitelji nemaju zimski raspust i da je zimski raspust je za djecu. Mi imamo administrativnu obavezu da budemo prisutni određene sate na poslu. Nema odlaska na zimovanja, odore, planiranje privatnih porodičnih aktivnosti za vrijeme školskog raspusta. Čak ni naša porodica koja bi trebala da ima razumijevanja za poziv kojim se bavimo često se nalazi opravdanje za rad u januaru „na raspustu‟ i doprinosi osjećaju krivnje što su zanemareni ili uskraćeni za zajednički odmor. Odmor koji je jedini spas od profesionalnog sagorijevanja zakonom nije predviđen. Odlasci ljekaru se planiraju prema zimskom raspustu da slučajno „ne bi trpila nastava‟.

Nervoza, nezadovoljstvo, hronični umor danas su odlike prosvjetnih radnika. Entuzijazam je ispod prosjeka, radi se onoliko koliko se mora. „Koliko para, toliko muzike‟ Ljudi nalaze izgovore zbog gubitka volje u radu. Januar je mjesec koji godinama zatruje početak kalendarske godine.

Svaki januar podsjeti me na godine koje sam provela putujući na posao. Putovala sam po tri sata i presijedala po tri relacije, strpljivo čekala po stanicama autobuse. Mrzila red vožnje na kojem je pisalo nedelja-praznik i raspust. Preživjela sam 10 godina putovanja i presjedanja na relaciji stotinjak kilometara. Uspijevala podići djecu, naložiti vatru, skuhati, oprati brinuti o njihovom zdravlju. Danas mi je do posla preći jednu ulicu. Djeca su velika samostalnija, moji poslovi su se umanjili po pitanju djece a utrostručili o pitanju ličnog zdravlja.

Ne želim da pišem o raspustu jer ne želim da otvram lične rane. Da li su moja djeca i djeca nas prosvjetnih radnika imala pravo da odu na izlet u toku zimskog raspusta, da odu kod nene, djeda, rođacima koji su udaljeni, da provedu nekoliko dana. Nisu.

Trebaju li čitati lektiru, raditi sto zadataka, prepisivati, pisati. Jedina obaveza koju imaju je da budu djeca. Da se naspavaju, dosađuju, igraju, druže. Obaveza je družiti se sa djecom, zadaća je igra smijeh, bezbrižnost. Zadaća je osloboditi se tuđih rasporeda i živjeti makar malo bezbrižno, osjetiti djetinjstvo jer je to važnija faza od puberteta i svih budućih bitaka u novim fazama odrastanja.

Za Akos.ba piše: Enisa Redžić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top