Migracioni procesi su pojava prisutna u cjelokupnoj povijesti, pa tako i Bošnjaci tokom svoje historije nailaze na izazove, koji rezultiraju njihovim naseljavanjem i integracijom u strana društva, diljem svijeta, pri tome dakako iskazujući potrebu da baštine i čuvaju svoj jezik, kulturu, običaje, historiju, te nacionalne vrijednosti. Jedna od evropskih država, u kojoj su brojni Bošnjaci pronašli svoje mjesto za život i djelovanje jeste Njemačka. Donosimo vam priču o prvoj generaciji Bošnjaka u Frankfurtu, utemeljenu na njihovim svjedočenjima i iskustvima, koji su 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća kročili na njemačko tlo, i čiji život, i životi njihovih porodica su nastavljeni na ovome području, tako da je već moguće govoriti i o trećoj generaciji Bošnjaka u Frankfurtu. Prvu generaciju čine pojedinci koji su održali balans između intergacije i asimilacije, to su ljudi koji su uložili iznimne napore za osnivanje centara i organizacija, koje i danas aktivno djeluju, sve to sa jednakim ciljem, njegovanja korijena, čuvanje temelja. Biti Bošnjak u dijaspori je težak put i odluka, na primjeru prve generacije Bošnjaka u Frankfurtu, uočavamo da je to put koji zahtijeva značajne napore, trud i dogovor zarad većih uspjeha, ali svaki korak ka naprijed, Bošnjacima u Frankfurtu podrstek je i ohrabrenje za sticanje daleko većih i ljepših uspjeha.
Historijat Bošnjaka u Njemačkoj
Priču o prvoj generaciji Bošnjaka u Frankfurtu počinjemo u njenom korijenu, svjedočenjem o dolasku prvih Bošnjaka u Njemačku, time i u grad Frankfurt. Iako su migracioni procesi Bošnjaka bili intenzivniji zbog posljednjih i nemilih ratnih dešavanja, historija Bošnjaka u Njemačkoj počinje znatno ranije, sredinom prošlog stoljeća. Njemačka je trebala radnu snagu, stoga počinju počinju putovati Evropom, pa tako i Bosnom i Hercegovinom, tražeći radnu snagu. Obzirom da je 60-ih godina proteklog stoljeća u Bosni i Hercegovini vladala loša situacija, a da su uslovi za život bili i više nego li teško, brojni Bošnjaci se odlučuju na prijavljivanje za rad u Njemačkoj, čime im se otvarala prilika za eventualni napredak. Nijemci bi svakog prijavljenog pojedinca medicinski pregledali, nakon čega bi dobio kartu, upuštajući se u većini slučajeva na nepredvidivo putovanje, bez znanja kuda ide i šta ga na datom mjestu očekuje. Težnja za očuvanjem i obezbjeđivanjem porodice je bila daleko jača od prepreke koje su ih očekivale. Vozom su odvezeni u Njemačku, u privredne centre gdje je bila potrebna radna snaga, a bivaju raspoređeni za rad u rudnicima, fabrikama, gradilištima i tome slično. Smješteni su u metalne barake, radeći iz dana u dan, a u ovim teškim uvjetima održavala ih je želja, održavao ih je cilj sa kojime su i stigli, da privrede i da se sa dovoljno kapitala vrate u domovinu, i nastave živjeti sa svojim porodicama. Iako su živjeli u nadi za povratkom u rodnu Bosnu i Hercegovinu, sitacija je ipak bila složenija, a desetljeće i dva kasnije uviđaju da povratak u maticu ostaje tek želja, stoga njihove porodice napuštaju Bosnu i Hercegovinu i dolaze u Njemačku, gdje nastavljaju živjeti normalan porodični život. Veoma je važno kazati kako je prva generacija, iako daleko od doma, radila i zalagala se za očuvanje onog domovinskog u, i oko, sebe. Oni bivaju inicijatorima i osnivačima brojnih udruženja i centara 80-ih godina, koji su danas aktivni, i jedni od organizovanijih u njemačkom društvu. Također, neizostavno je spomenuti da Njemačka doseljenicima nije ponudila mogućnost sistemskog učenja jezika, nego su oni samoincijativno radili na istom. Nastupanjem 90-ih godina i vremena ratnih uslova, brojni Bošnjaci bivaju prinuđeni krenuti van države, pa tako i put Njemačke. Dijaspora u ratnim godinama šalje značajne količine novca i humanitarne pomoći u Bosnu i Hercegovinu, a dijaspora i dan danas ima značajnu ulogu u očuvanju ekonomske i socijalne stabilnosti Bosne i Hercegovine. U ratnim godinama, njihova ognjišta u matici Bosni bivaju porušena, ali su Bošnjaci učinili sve kako bi se njihova rodna mjesta ponovo vinula, i kako bi poprimila nekadašnji izgled.
Između integracije i asimilacije
Kako bi se ovoj priči udahnula duša, i kako bi ona dobila nit života, u nastavku donosimo iskustva četiri čovjeka koji su svjedoci i aktivni učesnici dešavanja u Frankfurta. Njihove izjave su izraz osviještenosti i povezanosti, i jasno ukazuju na istrajnost, iskren nijet, napor i trud koji su kroz vrijeme ulagali, zarad većeg dobra, ali na ovim temeljima je izgrađeno mnogo toga, a sve navedeno je prožeto ljubavlju, poštovanjem i neprekidnom željom za očuvanjem istinskog. Ovi ljudi, ova generacija, je svjetli primjeri, čija djela svjedoče, i koja će kroz vrijeme svjedočiti o postignutom uspjehu, a zaista, postigli su daleko više nego li se može opisati.
Sakib Hodžić se prisjeća prvog organizovanog obavljanja namaza u džematu, u Frankfurtu, godine 1973., opisujući to: „Iznajmili smo sebi trosoban stan koji smo uz trud pretvorili u mesdžid, u Domasiunstr u Frankfurtu. Dvije godine je ovo bilo mjesto okupljanja i mjesto ibadeta za 50 osoba sa prostora Jugoslavije. Iako je to bila stambena zgrada, ni jedan od komšija se nije požalio na nas, naše prisustvo i naše aktivnosti nisu druge ometale. Pazili smo komšiluk, ničiji hak nismo htjeli nositi. Uslovi su bilo jako loši, toga smo bili svjesni, ali nismo imali bolje. Naš prvi imam je bio Halil ef. Mehtić, koji je dolazio i imamsku dužnost obavljao tokom mjeseca ramazan te za bajram. Halil Mehtić je tih 70-ih godina kroz Frankfurt ahmedijom prolazio, bez da je nekome njegova pojava smetala, čak naprotiv, na čin efendije Mehtića se posmatralo punim poštovanjem. Svako naše okupljanje u tim godinama je moralo biti prijavljeno konzulatu Jugoslavije, kako bi konzulat poslao na naša okupljanja svog atašea koji je pratio naše aktivnosti i naše razgovore. Ali mi nismo imali šta kriti. Najteže nam je bilo što se ateše nije htio izuvati, pa smo mu ispod cipela stavljali novine da nam ne uprlja naš prostor.“
Remzo Jašarević se prisjeća uloženih napora za istovremeni napredak, kako u rodnoj Bosni, tako i u Frankfurtu, jer svoja ognjišta u Bosni nisu olako prepustili, te su dali svoj maksimum za ‘oživljavanje’ vjere i vjerskih objekata: „Živjeli smo i ovdje i u Bosni, kućili se i ovdje i u Bosni. Može se reći ni tamo ni vamo, mi međutim kažemo da je dobro izbalansirano bilo. Ogromna sredstva smo investirali, počevši od naših rodnih krajeva, do mjesta u kom ovdje živimo i pored tog smo izdvajali znantna financijska sredstva za našu vjeru i naše vjerske objekte. Jednom prilikom 70-ih godina je i „Preporod“ napisao članak o našim tadašnjim aktivnostima i našem početku. Ugledni ljudi i njihova riječ je puno značila. Riječ je bila čvršća od betona, boljih ugovora nije postojalo, a ni današnji ugovori ispisani na papiru nisu od tadašnjih ništa čvršći. Povjerenje ljudi nikad nije iznevjereno, pa je naš svaki pokret bio propraćen uspjehom.“
Bošnjačko biće satkano je od religije, nacionalnosti, historije, kulture, tradicije, običaja, jezika i ljubavi prema domovini. Šućro Dedić se u razgovoru jasno osvrnuo na navedeno, podsjećajući na želju za očuvanjem svega bošnjačkog, koja ih je i u teškim momentima vodila ka cilju, ne dopuštajući da posustanu. Na nepredvidivom putu, bilo je prepreka, ali su hrabro hodili, i u konačnici su osjetili sreću zbog uloženog i postignutog: „Komikacija je bila složenji proces i zaista je bilo jako teško organizovati ljude. Osim ponekog fiksnog telefona, na raspolaganju nismo imali ništa mimo pošte, od usta do usta. Sva organizacija se svela na nekoliko ljudi koji su permanentno i neumorno radili na okupljanju naših ljudi. Daleko jednostavnije bi bilo da smo se tada pripojili nekim od brojnijih naroda, primjera radi Turcima. Međutim, znali smo da bi nas taj korak vodio u nepovrat našoj kulturi. Slušati hutbu na bosanskom jeziku u sred Frankfurta je za nas bio neopisiva motivacija i sve smo tada podredili tom cilju. Sretni smo što smo tad krenuli tim putem, u protivnom bi nestalo bosanskog jezika na ovim prostorima, bosanske kulture i samim tim Bošnjaka.“
Priču smo započeli prisjećanjem na sam dolazak Bošnjaka u Njemačku, a danas su Bošnjaci okupljeni pri BKC-u Frankfurt, koji iz dana u dan provodi aktivnosti, a koje mogu biti ponosom svakom članu ove zajednice, a primjerom mnogima. BKC Frankfurt štiti pojedince ali i porodice, i pruža pomoć pri očuvanju islamske komponetne bošnjačkog bića. Prvi predsjednik BKC-a Frankfurt Safet Omić kazao je nešto više o samoj ideji, i počecima, zahvaljujući kojima danas BKC Frankfurt djeluje u veoma širokom opusu, veoma uspješno: „Ideja o osnivanju Bošnjačkog kulturnog centra izrodila se u krugu od 15 osoba 2003. godine, a sa ciljem da osiguramo svoje vjerske potrebe i sačuvamo naš jezik i našu kulturu. Početak je bio jako trnovit, u prvoj godini smo brojali samo 27 članova. Finasijska situacija je bila jako napeta, pa smo mimo svoje članirane sa dodatnim sopstvenim sredstvima osigurali opstanak i tako iz mjeseca do mjeseca „preživljavali“. Taj uzak, ali jako ažuran i aktivan krug osnivača je bio visoko motiviran, ideja nas je nosila, međuljudski odnosi su bili na zavidnom nivou. Gledalo se i takmičilo ko će više hajra da pridonese, a radovali smo za svakog koji više doprinese. Krenuli smo neizvjesnim putem, ali smo imali jasan cilj, i na kraju smo ostvarili naš san.“
Prva generacija danas
Prva generacija danas ima ulogu balansa, generacija je koja uživa velik ugled u BKC-u Frankfurt i generacija čija se riječ sluša i čija se riječ čuje. Prva generacija je i sad aktuelno u odboru BKC-a zastupljena, kao i ostalim aktivnostima. Oni su uvijek tu kad ih se treba. U BKC-u Frankfurt kažu da u prvoj generaciji vide mnogo potencijala kome se nanovo treba da obezbjedi i osigura prostor za djelovanje, a koji najbolje odgovara prvoj generaciji. Njihovo veliko iskustvo koje nose sa sobom, njihov dosadašnji put i učinak obavezuje mlađe naraštaje da im sad budu po potrebi i na usluzi. Kažu da mlađa generacija, koja je nasljednik njihovog učinka, odlučno nastoji prvoj generaciji obezbijediti ugodnost u zajedničkom saffu, kroz mjesta, zadatke i aktivnosti koje će biti dobro odmjerene i u punom obimu odgovarajuće prvoj generaciji, a ujedno od koristi za zajednicu. Pri BKC-u Frankfurt je formiran i Odjel za seniore, sa platformom, koji će okupljati prvu generaciju, i koji im nudi jednu čitavu lepezu mogućnost za definicije, izrade i realizacije zajedničkih interesa, pri čemu je podrška cijele BKC-zajednice zagarantovana.
Prva generacije koja iskazuje integritet, moralni kredibilitet, volju za radom i konkretne rezultate, do čega dolazi znanjem, umjesnošću, vizijom, ugledom, moralom, pregovaračkim i govorničkim sposobnostima, učinila je neizmjerno vrijedne poduhvate, čije plodove danas uživaju mnogi. Donijeli su zajednicu i mnogobrojne objekte koji su proizvod njihovog vrijednog rada, njihovog utrošenog vremena, znanja, novca i ljubavi. Motivacija u svemu im je bila želja za očuvanjem vjere i tradicije, ali i nastojanje da se spriječi negativna asimilaciju naših ljudi. Stoga, možemo svjedočiti da se zahvaljući prvoj generaciji, o bošnjačkoj zajednici u Frankfurtu govori lijepo, iza njihovog puta ostaju djela, a mlađim generacijama ostavljaju institucije i infrastrukturu koja će omogućiti perpetualnost postojanja islamske zajednice i naše specifične bošnjačke tradicije i kulture. Nastojali su i nastoje da olakšaju koračanje i jačanje mira, a humanizam, pluralizam i komunikacija su od krucijalne vrijednosti, što Bošnjake u dijaspori treba da ujedini pod zajedničkim ciljem, postizanjem Njegova zadovoljsta, i očuvanjem onog istinskog, religije, jezika, kuture, jezika i tradicije.
Aktivnosti ovog džemata možete pratiti na Facebook stranici:
Bosnjacki Kulturni Centar Frankfurt e.V
Za Akos.ba piše: Rabija Arifović
