Priča o mučenju i ubistvu Mustafe ef. Mujkanovića: ‘Što niste rekli da imate ‘odžu’

Udarali su ga željeznim šipkama i drvenim palicama. Oko tri metra udaljeni logoraši u iscrtanom krugu što su stalno prebijani, osjetili su kako efendijina krv pršti po njima.

Toliko bijesa u njima logoraši do tada nisu vidjeli. Zamasi su se ponavljali, tupi udarci i tupo savijanje tijela pod šipkama. Još sedam ljudi izveli su sa efendijom i povremeno tukli. Tražili su od njih da pjevaju, srpske, četničke pjesme.

BRATUNAC:  Bližila se ponoć. Gomila je huktala.   Na nogometnom igralištu “Bratstvo” u Bratuncu, drži se u ropstvu između šest i sedam hiljada Bošnjaka. Pripadnici SDS-a su 10. juna 1992. stjerali stanovnike grada i okolnih sela unutar njegovih zidova, pretvorivši ga u klasični koncentracioni logor. Starije osobe, žene i djecu su nakon pažljiva odabira, protjerali prema Šekovićima, Vojno sposobne, među kojima i maloljetni muškarci, odvedeni su u logor u fiskulturnu salu Osnovne škole “Vuk Karadžić”.

Sala osnovne škole je duga 18 koraka, široka deset. Logoraše  su zbijali desno od ulaza. U krugu centra bio je postavljen čvrsti drveni školski sto, nizak i sa širokom tablom. Koševi ispod kojih ćemo stajati bili su bez mrežica, reket se nejasno nazirao iscrtan crvenom bojom po parketu.  U ćošku, desno od ulaza, nalazili su se razboj i kozlić. Ispod drugog koša, ležalo je dvadesetak beživotnih tijela. Grupu od tridesetak ljudi tukli su gotovo nasmrt.  Pucali su u gomilu i ranili dva mladića iz Krasanpolja. Ranjeni su ostali na vrhu gomile, ležeći bespomoćno.

Ali tih tridesetak ljudi ipak su se nakon udaraca pridizali.  Nisu željeli pasti. Nisu se mogli prepoznati. Sumrak koji je zavladao, čudno lelujanje slika koje su se vidjele, stalni huk u koji se pretvaralo govorenje i jecaji svih logoraša, stenjanje i teško piskavo i šuštavo disanje ponekad bi bili u trenutku prekinuti i logoraši bi zbunjeno kao otriježnjeni zagledali. Prva noć u logoru bila je preduga. Iz huka i romorenja probijali su se šapati molitve. Molili su se za žive i za mrtve. Crne škripave čizme i šuškave uniforme ubica u jednom trenu tišine bi se čule i onda se haotično huktanje nastavljalo.

Ušao je jedan od stražara. Čulo se kako polušapatom nešto govori Makedoncu. Ubrzali su svoje pokrete. Odjednom, kao da su postali veseliji. Oni u prednjim redovima su se okretali i gledali po gomili, pogledom postavljajući pitanje:

„Šta će se dogoditi?“

Gomila je pojačavala svoj huk…

„Što niste rekli da imate ‘odžu“, vikali su.

„Dajte ‘odžu! ‘Oćemo ‘odžu!“

Nije sačekao ni trenutka. Iščupao se iz gomile i stajao čekajući da se ljudi razmaknu i da prođe. Gomila se prvi put pomjerila i ljudi su po prvi put prošli crvenu liniju da bi imam Mustafa ef. Mujkanović izašao pred ubice. Svi su bili preplašeni. Šta će se dogoditi. Četiri-pet ljudi, i tako stiješnjeni, pokušavali su ga sakriti. On se nije obazirao. Sve vrijeme tješio ih je i poručivao da moraju izdržati. Njegovo ubistvo vidjeli su svi i svi će ga u Bratuncu dobro upamtiti. Visok, tih, staložen, stajao je pred svojim ubicama. Za četrdeset godina života, nakon medrese koju je završio u Sarajevu, stekao je porodicu i dijelio samo dobro sa ovim ljudima.

„Kaži nešto ‘odža“, Makedonac je govorio sa smiješkom…

„Ajde ‘odža, penji se!“, Makedonac je ljuljuškao konopac koji je visio sa plafona. Prišao je i počeo se peti. Kad je bio pri vrhu konopac su zaljuljali. Smijali su se glasno.

„Sad se ljuljaš kao zvono u crkvi…Sad si bliže Bogu!“.

Brzo se spustio, ljut i prezrivo ih pogledao.

„Ko ti je, bre, rekao da siđeš“?

Gledao ih je. Čuli smo prvi udarac, a onda su pritrčali Dragan Marić i Bane Topalović. Tukli su žestoko po njemu. Nije se ni branio. Trudio se da bude uspravniji. Dok su ga tukli samo je čuo se samo njegov uzdah “ah, majko moja”… Odvukli su ga prema sredini sale. Udarali su ga željeznim šipkama i drvenim palicama. Oko tri metra udaljeni logoraši u iscrtanom krugu što su stalno prebijani, osjetili su kako efendijina krv pršti po njima. Rušio se pod udarcima i opet ustajao. Vidjeli su kako ga ne žele ubiti tako brzo. Žele ga što više mučiti. Ustajao je i opet padao.

Psovali su mu. Opet udarci. Sad je pet ljudi stajalo sa drvenim palicama i čeličnim šipkama. Novak Stjepanović Krke je sa podvostručenim kablom sjekao vazduh i na kraju fijuka čuo bi se tup udar. Po vazduhu je lebdila efendijina žuta kosa. Pramenovi u krv nakvašene kose od zvjerskih udaraca poskakivali su do gomile. Toliko bijesa u njima logoraši do tada nisu vidjeli. Zamasi su se ponavljali, tupi udarci i tupo savijanje tijela pod šipkama. Još sedam ljudi izveli su sa efendijom i povremeno tukli. Tražili su od njih da pjevaju, srpske, četničke pjesme. Samo je jedan čovjek među njima znao pjevati te pjesme. Fahrudin Omerović, ih je, dok je bio u Srbiji, slušao i slušajući naučio. To im je svima u ovoj grupi spasilo, bar privremeno, život. Dok su udarci padali po tijelu ef. Mujkanovića, uz povremeno huktanje gomile, sedam ljudi je pjevalo u strahu: „Od Topole pa do Ravne Gore, svud su straže đenerala Draže.“

„Srpska se truba sa Kosova čuje“, pjevali su po naređenju…

Dahtali su poput pasa nad njim. Nije puštao glasa. Odjednom, još dok su ga udarali, podigao se i pokušavao namjestiti kosu. Jedan udarac drvenom palicom ga je oborio. Ako je izgubio svijest, dobro je, mislili su logoraši…

„Oh, Mustafa naš, šta ti rade dušmani, šta rade od tebe takvog čovjeka“, ponavljao je jedan starac.

U slijedećem momentu unijeli su iz hodnika pivo, stali iznad imama i počeli ga posipati. Makedonac je čučnuo: „Pij, ‘odža!“

Efendija mu je gurnuo flašu iz ruke, pivo se zakotrljalo i prosulo po patosu. Ponovo je ustao. Za to je dobio udarac. „Ajd ‘odža, digni tri prsta“, tražio je Marić… Sve vrijeme i dalje je odjekivala pjesma. Čulo se:

„Nad Kraljevom živa vatra sijeva, da vidimo kog četnika nema…“

Sa njihovim bezrazložnim bijesom prema logorašima, tražili su glasniju pjesmu.

Tražili su da imam podigne tri prsta.

Tog momenta logoraši su vidjeli kako se imamova ruka diže i pokazuje dva prsta. Svih pet mučitelja ponovo je bijesno skočilo i udaralo ga. Ponovo su se pojavila dva prsta iznad grupe ubica.

Više se ništa u sali nije čulo. Ljudi se nisu pokretali, huk je utihnuo. Čovjek sa plavom beretkom i karakterističnim metalnim bedžom na njoj pokrenuo se i nakon tri koraka, izvlačeći nož iza pasa, stigao pred imama i sječivo mu zario iza vrata. Mustafa ef. Mujkanović se srušio. Nakon par sekundi njegovo se tijelo opet pokrenulo. „Posljednje što su mu uradili, odsjekli su mu jezik… Bio je to strašan prizor“ – prisjeća se Meho Karić. Nakon toga, prišao je Topalović i stavio cijev pištolja na glavu imama. Prigušen pucanj se začuo nakon koga se iz glave prosuo mozak. Stajali su i gledali, zatim se uputili prema drugom kraju sale gdje su povadili iz gajbe flaše i počeli piti. „Zaslužili smo“, govorio je neko od ubica.

Poslije izvjesnog vremena huktanje stiješnjene gomile je opet započelo.

Makedonac je prišao jednom logoraši i naredio:

„Iznesi džukelu u hodnik.“

Sa čovjekom do sebe pokupio je tijelo i imama su iznijeli.

Zajedno za bratunačkim imamom, mnogi Bratunčani su završili raskomanani pod četničkim sjekirama i kamama u osnovnoj školi Vuk Karadžić. Pa onda u valove Drine. Nek ih voda nosi. Kao da nikada nisu ni postojali. U tom je logoru zabilježen slučaj uzimanja krvi logorašima i njezino transportiranje u Srbiju. Nakon tog postupka, logoraši su umirali polaganom i mučnom smrću. Postavlja se pitanje gdje su zločinci Bane Topalović i Makedonac, najpoznatije ubice iz Osnovne škole, za sada niko ne zna. Dok bratunački Srbi tvrde da je Makedonac ubijen tokom rata i da mu se grob nalazi na području Konjević-Polja, dotle su mnogi skloniji priči da  ove ubice žive u Srbiji.

(SABAH)

Izvor: edvinkankacudic.wordpress.com