Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Priča bazirana na istinitom događaju u Srebrenici: U kandžama smrti

Priča bazirana na istinitom događaju u Srebrenici: U kandžama smrti

            Tog popodneva, vjetar je nemilosrdno tutnjao kroz bosanske šume. Tog popodneva, ‘93 godine, kroz gustu šumu, nekoliko kilometara udaljenu od Srebrenice, protezalo se slabašno brujanje jednog starog kamiona. U njemu su, jedan do drugog, sjedili Ahmed, Salko i Osman. U kamionu su prevozili nekih pedesetak tijela srpskih vojnika koji su, samo nekoliko dana ranije, poginuli u okolnim šumama Srebrenice. Vozili su se već nekoliko sati, na putu prema jednom starom srpskom groblju, gdje su trebali da pokopaju tijela. Vozili su se starim drumom, uništenim obilnim kišama koje su proteklih dana dosta crnog blata saprale na put.

            Na njihovim licima se mogao vidjeti strah, koji je malo ko osjetio za svog života. Mršavi i upalih obraza, bili su slika i prilika svakog bosanskog vojnika. Iznenadna agresija srpskih jedinica, koja je bila počela tri godine ranije, najteže je pogodila nesretno stanovništvo općine Srebrenica. Otpor okrutnim srpskim snagama pružala je samo nekolicina, koja se uspijela domoći oružja u tim teškim godinama rata. Iako u teškoj situaciji, bosanski vojnici su držali do časti, pa su pokopavali i poginule srpske vojnike.

            Nakon teške i duge vožnje, koja je trajala čak dva sata, stigli su do srpskog groblja. Nalazilo se odmah pored tog starog druma, duboko u srebreničkoj šumi. Lagano su se zaustavili te je Osman ugasio motor. Sjedili su unutra još petnaestak minuta i preplašenim pogledom šarali po groblju. Sve što su mogli čuti izvana bila je samo hladna i grobna tišina. Ništa više. Onaj mučni muk. Tajac pred iznenađenje. Iako su, na neki način, kroz sve ono što su prošli, navikli na taj neobičan tajac, svaki put kad bi im zakucao na vrata, nesvjesno su dopuštali da im strah ovlada srcima.

Prvo je iz kamiona izašao vozač, Osman, a odmah poslije njega su izašli Ahmed i Salko. Pomalo oprezno, prišli su pozadini kamiona i izvadili tri lopate. Mršavih, visokih tijela, kao da su se klatili, poput drveća, na blagom proljetnom povjetarcu. Zagledali su dugo jedan u drugog i u tišini pokretali svoja izmrcvaljena tijela, po dubokom blatu. Na nogama nisu imali čizme, kao što bi svaki drugi vojnik imao, već samo neke stare cipele bez šnjura.

Baš u trenutku kada je Ahmed izvukao treću lopatu iz kamiona i bacio pogled na sivo nebo, što se protezalo iznad visokog drveća, šumom je odjeknula rafalna paljba. Kobna rafalna paljba. Brzo je uslijedila panika kod trojice Srebreničana, koji uz sebe nisu imali vatrenog oružja. Samo stare lopate. Odmah u sljedećih nekoliko trenutaka počeli su da odjekuju rafali sa svih strana. Meci su zujali oko njih, a kroz šumu su odjekivali razjareni glasovi srpskih vojnika.

„Odakle pucaju ?!“, povikao je Salko iznenađen četničkom zasjedom.

„Sa groblja! Pucaju sa groblja!“, odgovorio mu je Osman, koji je odmah nakon prvog ispaljenog metka čučnuo pod kamion.

U zamci, nisu imali nikakve šanse protiv cijele čete srba. Osman se izvukao i samo pogledao Salku i Ahmeda. Znali su da nemaju nikakve šanse te Osman i Salko potrčaše prema šumi preko blatnjavoga druma, a Ahmed okrenu na drugu stranu. U naletu straha što im se vukao kroz osušene kosti, smrzle od zime, nisu se ni na šta obazirali. Ubrzo je odjeknuo strašni zvuk PAM-a te u sekundi izrešetao nesretnike, Salku i Osmana. Njihova tijela su se srušila u blato i samo lagano nestala u vlastitoj krvi. Sve što su izustili bio je samo bolan uzdah. Ništa više. Ahmed je u međuvremenu uspio zaći u šumu na suprotnoj strani te je trčao brže nego ikad u životu. Nije znao kuda ide, niti je znao gdje će doći, ali nije imao drugog izbora. Iza sebe je ostavio samo glasove što su vikali: „Pobježe nam jedan, mater mu balijsku!“

            Dugo je trčao kroz visoko rastinje guste šume. Osjećao je kako ga grančice i trnje paraju po koži, čak je mogao i vidjeti krv svuda po sebi i svojoj rascijepanoj, zelenoj odori. Trčao je brže nego što su ga noge nosile. Iako svjestan da može svakog trenutka uletjeti u četničku zasjedu te da bi onda mogao umrijeti najgorom smrću što je ljudsko biće zamisliti može, drugog izbora nije imao. Morao je trčati. On je to dobro znao. Trčao je sve dok se nije srušio. Tada ga je snaga izdala. Popodne je već lagano bilo na izmaku, a tmurno predvečerje se lagano počelo uvlačiti u nepreglednu šumu. Ležao je na mokroj zemlji, polugol, potpuno iscrpljen i krvav. Po glavi mu se vrtila misao da ako dočeka noć u šumi, onda zoru sigurne neće dočekati živ. Oslonio se na laktove i polahko se pokušao podići. Nije uspio. Nakon nekoliko trenutaka pokušao je opet i tada je primjetio kako mu se približavaju trojica nepoznatih ljudi. Sve mu je bilo mutno, ali silno se obradovao kada je na njima uspio prepoznati zlatne ljiljane, ušivene na prljave zelene jakne. Prišli su mu polahko i podigli ga.

„Prihvati ga Mustafa za desnu ruku“, rekao je jedan od njih.

„Odvedimo ga komadantu“, dodao je drugi.

            Nosili su ga nekih sat vremena kroz tu šumu i taman kada se nebo već uveliko smračilo, stigoše u Srebrenicu. Ahmedu je sve bilo mutno pred očima, a jedva je ostao pri svjesti dok su ga nosili u neku manju zgradicu, na rubu grada. Prenijeli su ga uz stepenice na drugi sprat te kroz stara smeđa vrata, ušli u malu kancelariju. Postavili su ga na stolicu i nekoliko puta polili hladnom vodom. Tek tada je malo došao sebi.

            U kancelariji se samo nalazio jedan pisaći sto, iza kojeg je sjedio jedan bradati gospodin, uredno obučen i lijepo podšišan. Na stolu je bio kalašnjikov, a oko Ahmeda su stajala ona trojica što su ga i donijela. On se malo ljuljuškao na stolici dok je još uvijek vidno ošamućen i potresen svime što ga je bilo zadesilo.

„O Ahmede, šta je to bolan bilo?“, upitao ga je onaj bradati gospodin dok je palio cigaretu.

„Hajrudine, jesi li to ti?“, upitao je Ahmed trljajući oči.

„Ja sam Ahmede, ja sam. Pričaj. Šta je bilo?“

„Zasjeda. Četnička zasjeda. Ubili su Osmana i Salku. Čuo sam kad su pali… Ubili su ih…Ubili. A njiohove mrtve smo išili pokopati!“, objašnjavao je Ahmed.

„Na groblju, jel’?“

„Da. Na groblju su nas sačekali. Jedva sam izvukao živu glavu. Gdje mi je žena Hajrudine? Moram je vidjeti. Umalo život da izgubim, a samo sam na nju mislio čitavo vrijeme.“

„Ne znam kako da ti to kažem, al’ jučer su četnici bili upali na suprotnoj strani. Sve su pobili Ahmede… Sve…“

„Bože dragi! Zar i Asju ?“, izustio je Ahmed kroz plač, vrpoljeći se na neudobnoj stolici.

„Milan. Milan Savić. Nekad nam komšija. On je predvodio napad. Trinaest žena ubijeno. Sedmero djece i dva naša suborca. Osmanov brat i Kenan.“

Ahmed je samo spustio pogled i sklopio oči. Njihao se na stolici i tiho plakao. Što je mogao tiše. Bio je to težak šok za njega. U jednom danu jedva umakao četnicima i saznao da su mu nekadašnje prve komšije, ubile i ženu i dijete. Proklinjao je svoju upornost, žalio što i on nije poginuo sa Osmanom i Salkom. Ne mogu reći da ga razumijem, nikada nisam izgubio nekoga bliskog, ali na neki način, znam kako mu je bilo. Dok sam slušao ovu priču, saosjećao sam se sa svim što je Ahmed te ‘93 pretrpio, ali priča nije ni blizu kraju.

            Iste te večeri, Ahmed je odmah pristupio pokretu za odbranu Srebrenice. Nakon što je nekoliko sati plakao, malo se umio hladnom vodom i razmislio o svemu. Nakon što je čuo one vijesti o svojoj porodici, želja da se Srebrenica odbrani i da se neprijatelj protjera tamo odakle je i došao, u njemu je bila sve veća.

Kada se mjesec visoko vinuo na nebo, Ahmed je dobrovoljno napustio onu malu zgradicu, koju su Srebreničani zvali kasarnom, da bi stražario sa jednom manjom grupom saboraca, nekoliko stotina metara dalje u šumi. Sa njim su tu još bili Beriz Ahmetagić, Safet Idrizović, Alija Kadrispahić i Kemal Mustafić.

Stražu su postavili duboko u mraku, one iste šume kroz koju se, tog istog dana, Ahmed čupao za vlastiti život. Doslovno se čupao za njega. Ukopali su se pola metra u jedan manji rov i sa samo dva kalašnjikova čekali. Čekali da neprijatelj nešto poduzme, kako bi mogli žestoko uzvratiti. I tekla je tako noć, sporo i tiho.

Prošla je ta noć, a i još mnoge druge prije nego je Ahmed došao u priliku da zapuca po neprijatelju. Polahko je vrijeme otkucavalo svoje, a on je svaku drugu noć provodio u dubokom mraku, ukopan u nekom improviziranom rovu, čekajući. Tako je vrijeme lagano otkucalo svoje i mjesec dana je lagano izmakao. Ahmed je iz dana u dan sve više padao u očaj, ali borbenost i srčanost su mu sve više ispunjavali prsa. Ponos je postao njegov vazduh, a umjesto krvi mu je venama proticala čast. Svakog tog aprilskog dana je sve više gubio razum, dok početkom maja nije u potpunosti otvrdnuo. Dok nije pomislio da je otvrdnuo. Otvrdnuo poput kamena.

Jutro je bilo nešto toplije nego inače. Iako je čitav april brzo proletio Ahmedu kroz šake, on je uspio osjetiti svu njegovu hladnoću. To majsko jutro je napokon bilo unijelo malo topline u njegov život. Toplina koja mu je očajnički bila potrebna da ga digne iz mrtvih.

Sat je otkucao tačno devet sati kada je krenuo veliki napad bosanske armije na četničke jedinice u okolini Srebrenice. I Ahmed je bio tu. Jedan od jurišnika te hrabre armije. Napad se odvijao u pravcu prema Tuzli, jer je Srebreničanima i bio cilj da se probiju do slobodnog teritorija. Broj žrtava je bio ogroman. Šumama oko Srebrenice su čitav dan odjekivali pucnji i eksplozije. Krv se već do večeri bila osušila i zalijepila za suhu travu i tvrdu zemlju. Oko dvanaest sati, Jurišnici su trebali da probiju obruš, da bi nakon toga armija mogla napasti. Među tim odabranim bio je i on. Dok se vatra medjusobno razmjenjivala još od devet sati, jurišni odred se bio pripremio za iznenadan napad. Tih tridesetak mršavih, potpuno iscrpljenih ljudi, sjedilo je šćućureno u visokoj travi, na samom izlazu iz Srebrenice. Prodornih pogleda i ubrzanog disanja, čekili su naredenje da se krene u proboj. Ahmed je čučao na samom čelu odreda te čekao da među prvim prošara kroz srpske linije. Sjedio je mirno, lagano pogledom pratio bljeskove rafala po šumi. Znao je šta ga tamo čeka, ali drugog izbora nije bilo. Morali su naprijed pod svaku cijenu. I tako je i bilo. U pola jedan, komadant je dao znak da kranu naprijed. Svih trideset ljudi je hitro skočilo na noge i uz izgovaranje tekbira hrabro potrčalo ka neprijatelju. Iako iznenađeni, četnici su uspijeli uzvratiti vatru. Meci su oštro sasjekli zrak u potrazi za svojim žrtvama. Nažalost i pronašli su ih. Dok je Ahmed krupnim korakom trčao ka liniji i rafalnom paljbom obasipao neprijatelja, gledao je kako jedan po jedan njegovi prijatelji mrtvi padaju na tlo. Međutim to ga nije obeshrabrilo. Nastavljao je dalje.

U tom snažnom naletu, bosanske jedinice su uspijele primorati četnike na povlačenje. Ostavili su dosta ranjenika iza sebe. Kada je Ahmed stigao do jednog rova, duboko u šumi, uskočio je u njega i kroz duboko blato došao do jednog srpskog ranjenika. Okrenuo ga je na leđa i ostao šokiran. Bio je to Milan. Milan Savić. Bio je pogođen u nogu i bespomoćno je gledao u Ahmeda. Ahmed je podigao pušku, repetirao i cijev prislonio Milanu na čelo. Gledao ga je tako nekoliko minuta, skoro suznim očima i razmišljao. Ubrzo je sklonio pušku. Nije mogao. Bez obzira na sve, osjećao je da je čovjek, a ne životinja. Prepustio je vojnicima da ga ponesu u Srebrenicu te nešto kasnije i dogovore razmjenu.

Kao što sam već rekao, taj dan se pucalo sve do večeri. Oko jedanaest sati navečer huka se malo stišala. Iako su Srebreničani bili izvojevali veliku pobijedu, znali su da se sutra sprema kontranapad, a plašili su se da ih neće moći odbiti.

Noć je prošla spokojno, a jutro su ovaj put vojnici dočekali budni. Svi do zadnjeg. I taj dan je bio naročito topao, ali ne kao prethodni. Na iznenađenje bosanskih vojnika, napada četnika nije bilo. Ni sutradan isto. Čak ni naredne dvije sedmice se ništa nije događalo. Vrijeme je proticalo, a Srebreničani su polahko ostajali bez zaliha hrane. Blokada, koju nisu u potpunosti bili probili, sve više ih je iscrpljivala. Sedamnaestog maja je bila planirana akcija totalne deblokade grada. Mobilisano je još stanovništva, jer je za tako nešto bila potrebna što veća brojnost. Međutim, taj plan je propao, jer je šesnaestog aprila popodne, počeo strašan napad četničkih jedinica. Taj napad bi se jednom rječju mogao nazvati masakar. Većina vojnika, koji su činili stup odbrane Srebrenice, bila je ubijena. Među ranjenicima je bio i Ahmed. Granata mu je bila otkinula nogu te je bespomoćno ležao u lokvi krvi i gledao kako se srpske jedinice probijaju prema njemu. Ubrzo su i stigli. Isti onaj milan Savić je stao iznad njega i cijev puške mu uperio u glavu. Gledali su se neko vrijeme nakon čega se ovaj nasmijao i kratkim rafalom raznio Ahmedu glavu.

Krajem proljeća Srebrenica je proglašena zaštićenom zonom.

Piše: Haris Čolić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top