Preživjela sam genocid u Gazi samo da bih iz prve ruke svjedočila zapadnoj saučesnosti

Pišem ovo iz Pariza, grada obavijenog plavom i žutom. Svuda oko mene vise ukrajinske zastave, kao moralne značke okačene na francuske fasade.

U ovaj grad stigla sam prije samo nekoliko sedmica kao preživjela genocida u Gazi, ostavljajući iza sebe zemlju u plamenu. Imala sam privilegiju da budem evakuirana zahvaljujući francuskoj vladi, kao studentica primljena na jedan francuski univerzitet.

Prvo što me pogodilo u Parizu, u ovom takozvanom gradu slobode, bila je njegova pažljivo odabrana tuga, odobrena empatija i ukrašena šutnja.

Francuska glasno žali Ukrajinu. Gazu, s druge strane, treba šaptati. Palestinska zastava se ovdje ne smije vidjeti. Ona je skrivena, uplašena, kriminalizirana. Ako imate sreće, pronaći ćete je iscrtanu u grafitu – stidljiva objava solidarnosti našarana poput tajne.

Trebam li se čuditi?

Francuska je kolonijalna imperija koja se nikada nije demontirala, samo je promijenila ime. Od Alžira do Vijetnama i Sirije, njene ruke su umrljane krvlju onih koji su se usudili pružiti otpor.

Kada je Francuska podržala cionistički pokret u 20. stoljeću, kada je obučavala izraelske oficire, kada je pomogla militarizirati naseljeničko-kolonijalnu državu na ukradenoj zemlji – to nije bilo iz neznanja. To je bilo iz solidarnosti, bijele solidarnosti, s drugim kolonijalnim projektom.

Francuska je osudila rusku invaziju na Ukrajinu u roku od nekoliko sati. Otvorila je granice. Plakala je na televiziji. Otkazivala koncerte i uvodila sankcije. Zašto? Zato što je Ukrajina bijela.

Ali kada Izrael sravni čitave kvartove u Gazi, kada bombarduje bolnice, izgladnjuje djecu, prekida dotok vode, baca zabranjeno oružje i melje porodice u prah kostiju – Francuska oklijeva. Dvojaka je. Krivi Hamas. Insistira na “kontekstu”. Daje Izraelu još više oružja.

Ono što se dešava u Gazi nije “sukob”. Nije “komplicirano”. To je genocid.

Prema zvaničnim statistikama, više od 63.000 Palestinaca ubijeno je od 7. oktobra 2023. Prema naučnim procjenama, stvarni broj žrtava ide u stotine hiljada. Više od 70 posto su žene i djeca.

Više od 80 posto stanovništva preživljava, jedva, na jednom obroku dnevno – često konzervama, kuhanom travom ili lišćem. Svakodnevno gubimo desetine civila koji pokušavaju doći do pomoći. Oko 340 djece i odraslih umrlo je od gladi u samo nekoliko mjeseci.

Svaka bolnica na sjeveru je uništena. Djeci se amputiraju udovi bez anestezije. Ljudi s hroničnim bolestima masovno umiru zbog nedostatka lijekova i terapije.

Kamioni s pomoći su blokirani. Postrojenja za desalinizaciju vode bombardovana. Više od dva miliona ljudi raseljeno. I dalje – šutnja.

Ujedinjene nacije, sve vodeće međunarodne organizacije za ljudska prava, hiljade pravnika i naučnika, pa čak i bivši izraelski zvaničnici rekli su da je ovaj rat prešao svaku crvenu liniju međunarodnog prava.

A ipak, ovdje u Francuskoj, govore nam da spustimo glas. Da bi uzvik “Slobodna Palestina” mogao biti antisemitizam. Ljudi koji s ponosom mašu ukrajinskim zastavama kažu nam da naša tuga mora biti “uravnotežena”. Oni se zgražavaju nad ruskim imperijalizmom, a opravdavaju izraelski naseljenički kolonijalizam. To nije neutralnost. To je bijela supremacija.

Gaza je postala njihov moralni izuzetak. Njihova slijepa mrlja. Njihov potrošni drugi. Vijest koju svaka redakcija izvrće da izbjegne.

Ali evo istine: Palestina nema vojsku, nema avione, brodove, nuklearno oružje. Ono što imamo je otpor. Hamas nije državna vojska. To je posljedica decenija opsade, okupacije, aparthejda i napuštanja. I dok evropski lideri žure osuditi Hamas pri svakoj prilici, oni odbijaju osuditi okupaciju koja ga je stvorila. Brišu naše pravo na otpor, dok veličaju ukrajinski otpor, obasipajući ga oružjem i hvalospjevima.

U Ukrajini su Molotovljevi kokteli “heroizam”. U Gazi su kamenice “terorizam”. To je licemjerje. To je algoritam bijele empatije.

Ono što se dešava u Gazi nije rat između dvije vojske. To je potpuno uništenje okupiranog naroda od strane jedne od najnaprednijih armija na svijetu. To je genocid podržan zapadnim oružjem, zaštićen zapadnom šutnjom i uljepšan humanitarnim lažima.

Francuska želi da predstavi svoje saučesništvo kao historijsko, da je završeno s krajem formalnog kolonijalizma. Ali kako onda objasniti oružje? Diplomatski imunitet? Odbijanje da se ispoštuje nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koji je izdao Međunarodni krivični sud? Zabranu pro-palestinskih protesta u Parizu? Nadzor nad muslimanskim studentima?

Iz Gaze sam otišla u evakuaciji koju je pratila UN, organiziranoj od strane francuskog konzulata u Jerusalemu, moje ime izabrano među hiljadama. Nisam smjela ponijeti ništa. Niti laptop. Niti knjige. Niti uspomene. Samo odjeću na sebi i telefon.

Prošla sam kroz izraelske kontrolne tačke gdje su me vojnici gledali kao da nisam ljudsko biće. Četiri sata kroz pustinju osjećala su se kao četiri decenije. A sada sam ovdje, šetam bulevarima grada koji tvrdi da voli slobodu, dok moj narod umire jer se usudio da je želi.

Nemojte mi reći da je ovo samo politika. Ovo je rasizam. Ovo je licemjerje. Genocid nad mojim narodom posmatra se s balkona okićenih ukrajinskim zastavama.

Ne želim sažaljenje. Želim odgovornost. Želim pravdu. Želim da palestinske zastave vise uz ukrajinske, ne kao takmičenje, već kao istina. Jer ako solidarnost zavisi od boje kože, granica ili geopolitičkih interesa – to nije solidarnost. To je supremacija.

Nour Elassy
Pjesnikinja i spisateljica iz Gaze

Preuzeto sa https://www.aljazeera.com/ Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.