Bosna i Hercegovina je zemlja veoma bogate historije. Prva saznanja sežu čak 2000. godina prije nove ere. Bošnjaci su jedan od najstarijih evropskih naroda, ali koji nažalost o svojoj historiji jako malo zna.

Danas imamo nekoliko teorija vezanih o porijeklu Bošnjaka, ali ono što je značajno naglasiti i što je činjenica da od 1463. godine pa do danas većinsko autohtono bosanskohercegovačko stanovništvo je islamske vjeroispovjesti. Od 16. pa sve do 20. stoljeća bosanskohercegovačke muslimane to uopće nije zanimalo, te su pustili drugima da pišu njihovu predislamsku historiju.

Pitanje etničkog porijekla Bošnjak je posebno bilo razmatrano u 17. stoljeću, kada postaje veliki evropski politički i vjerski problem.

Bosna kroz stoljeća

Bosna i Hercegovina je zemlja geografski smještena između Srba i Hrvata koji su im u potpunosti pisali historiju domovine. Posljednja istraživanja su pokazala da Bosna i Hercegvoina ipak ima mnogo dublje korjene i da Bošnjaci polažu potpuno pravo na teritorije ove zemlje.

Ako se vratimo u prošlost, prvi dokazi o Bošnjacima je zapis iz 1059. godine koji se nalazi u Vatikanu u bijeloj knjizi gdje se spominje narod Bošnjak. Profesor Enver Imamović je također jedne prilike spomenu da je našao dokaz da se za vrijeme historičara Ajnhardta i Ljudevita Posavskog oko 830. godine spominje ime Bošnjak, što nas vraća i 200. godina prije zvaničnog dokaza, koji se nalazi u Vatikanu.

Geopolitički teritorij pod imenom Bosna historijski datira od prvog pomena “zemlje Bosne“ 949. godine u djelu „De administrando imperio“ (Upravljanje carstvom) bizantskog cara Porfirogeneta.

Ovo je prvi historijski potvrđeni spomen imena Bosna iz sredine 10. stoljeća. Historijski pomen imena Bosona kazuje nam da ime postoji otprije, najvjerovatnije već nekoliko stoljeća. Tamo se izričito pominje „to horion Bosona“ (τò χωριονBòσωνα), odnosno „zemljica Bosna“. Porfirogenit je i u drugim slučajevima koristio za jednu te istu zemlju izraz hora (χωρα) i horion (χωριον), zemlja i zemljica.Porfirogenitov pomen Bosne je najistaknutiji i validniji historijski izvor koji ima historijsku, kulturološku, politološku, državno-pravnu vrijednost za Bosnu.

U mlađem prepisu Povelje bana Kulina, napisana 29. avgusta 1189. godine, nalazi se izraz „ban bosenski Kulin“, koji sadrži oblik bosenski (Бοсєɴьскᴎ) iz čega proizlazi oblik Bosena (Бοсєɴɑ). Isti oblik Бοсєɴɑ proizlazi iz dvije povelje bana Matije Ninoslava (1240. i 1249.) u kojima stoji da je on „ban bosenski“ (Бɑɴь Бοсєɴьскᴎ). I u ostalim srednjevjekovnim

izvorima ime se pojavljuje i piše različito, naprimjer, Бοсɴɑ, Бοсɑɴɑ, Бοсᴎɴɑ. U latinskim izvorima ime je zabilježeno kao Bossona (pismo Stjepana II Kotromanića od 13. oktobra 1334.), Bossina (dubrovačka pribilješka uz Tvrtkovu povelju iz 1375.), Bosna. Dukljanski kralj Vukan 1199. u pismu papi Inoćentiju III piše oblik Bessina. Smatra se da izvorni i najstariji naziv zemlje i rijeke Bosne jeste u obliku Bosona.

Dalje, prema Mustafi Imamovići, našem profesoru i renomiranom historičaru je Bosna predstavljala granicu između dvije civilizacije, latinske na zapadu kao rimokatoličku, te grčkopravoslavnu na istoku. Čak šta više, naučno gledano po istom autoru se naziv Bosne može vaditi iz nekoliko različitih imena. Neke od najpoznatijih teorija su one od Lajosa Taloschy-a gdje Bosna izvedena od riječi “bos” što znači sol, pa zemlja vađenja soli bi bio sinonim, međutim nije relavantna ta teza, jer je taj dio pripadao Usori. Dvije teorije koje se vežu za rimljane su “Basante” što bi značilo nešto poput rimske postaje, također postoji i teorija vezana za rimsko muncipija, “Bistue Nova”, prostor između Travnika i Zenice koji bi odgovarao Bistuenskoj biskupiji koja se spominje u spisima salonitanskih sabora oko 530 godine. Također postoje i teorije vezane za vodu, odnosno da je dobila ime po istoimenoj rijeci.

Nada Klaić, nekadašnja profesorica na Katedri za srednji vijek Filozofskog fakulteta u Zagrebu, primjećuje da bi „upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedima najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska „formula“, nikako nisu dale primjeniti na Bosnu“.

Akademik M. Filipović autor je višetomne studije Historija Bosanske duhovnosti. U svom uvodu M. Filipović definira odnos Evrope prema Balkanskim narodima. Akademik svjedoči da su zvanični politički i državni organi, ali i akademski krugovi BiH, prema povjesti Bošnjaka vrlo često imali “gotovo naprijateljski stav”. U toj studiji, minucioznom primjenom historijskog metoda M. Filipović otkriva kontinuitet bosanskohercegovačke duhovnosti, od paleolita do bronzanog doba, čime pokazuje da je pitanje kontinuiteta najvažnije pitanje bosanskohercegovačke povjesti.

Ono što je sigurno da kontinuitet Bosne sa njenim jedinstvenim geografskim teritorijem je neupitan i on traje neprekidno 1065. godina.

Nastanak Bošnjačke historografije

Profesor Gazi Husrev-begove medrese Mehmed Handžić je jedne prilike rekao „Bošnjake zanima samo islamska prošlost i da budu i ostanu dobri muslimani“. Bošnjaci su dugo vremene ignorisali predislamsku prošlost i prepuštali svoju historiju na tumačenje Srbima i Hrvatima.

U vezi sa bošnjačkom historiografijom, a u odnosu na predslavenske etničke elemente, nužno je zaključiti sljedeće: Bošnjačka historiografija nastala je u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovine od 1992.-1995. Godine po cijeni velikih ljudskih žrtava Bošnjaka, koje su uspjeli odbraniti najveći dio BiH, prvi put u novijoj povijesti postala je ravnopravna srpskoj i hrtvatskoj historiografiji. Bošnjački historiografiji stekli su pravo da potpuno slobodno istražuje i pišu u povjesti Bosne i o predslavenskim etničkim elementima u etnogenezi bošnjaka. Po ovom pitanju, u novim političkim prilikama, za kratko vrijeme iskristalizirala su se dva znanstvena mišljenja: Envera Imamovića i Mustafe Imamovića.

Novija istraživanja i teza koja mijenja historiju Bosne

Istraživanja napravljena tokom 2007. godine u švicarskom institutu „Igenea“, zasnovana na pouzdanim DNA metodama su izazvala lavinu novih teza koja svakako idu u prilogu historiji i korjenima Bošnjaka.

Naime, dosadašnja učenja su u potpunosti sabotirana činjenicom da je bosanskohercegovačko stanovništvo Iliri i to sa 40%, Germani (Goti) sa 20%, Kelti sa 15%, Slaveni sa 15%,  Huni sa 6% i Tračani sa 4%.“

Predslavenski korjeni vežu se za Ilire, dreveni narod koji je stigao na Balkan 2000. godina prije nove ere, zamjenjujući stare evropske kulture koje su tu ranije živjele, poput Butmirske kulture u blizini Sarajeva. Uprkos dolasku Kelta u 4. i 3 stoljeću prije nove ere, Iliri su ipak dominantniji narod sve do dolaska Rimljana. Veliki rat Rimljana protiv Ilira se upravo dešava na području Srednje Bosne.

U doba seobe naroda na prostore današnje Bosne i Hercegovine se naseliše Goti, Tračani, Huni i Slaveni. Tračansko pleme Basanisa dalo je ime ovom geopolitičkom prostoru i rijeci u njegovom središtu- Bosna.

Ono po čemu je Bosna i danas specifična u odnosu na svoje komšije jeste da ima najviše ilirskih potomaka 40% i gotskih 20% i da nije slavenska zemlja, pa prema tome nije mogla biti ni srpksa ni hrvatska, već svoja BOSANSKA. Ovo tim prije što su joj ime dali Tračani po svome plemenu Basansi, koji su u Bosnu došli sredinom VI stoljeća.

Profesor dr. Ibrahim Pašić vraća se na područje Glasinca, za koje je i zavičajno vezan. Dokazuje da je područje Glasinca bilo uglavnom bošnjačke nacionalnosti. Kako novodi P. Šimunović “najdjelotvornije je zatrti identitet jedinki i naroda ako mu zatreš jezik i dva najbitnija jezička biljega: ime i prezime. Od 1878. Do 2003. Bilo je zatrto etničko ime bošnjak, kao i brojna domovinska imena koja su imenovali bošnjački preci.

Glasinac kao dokaz Bošnjacima

Da bi istraživanje o predslavenskim korjenima Bosne bilo potpuno, geografski se moramo vratiti na područje Glasinca. Glasinac je klasično područje evropske arheologije. U vrijeme arheoloških istraživanja Glasinca Austro – Ugarska monarhija je prevodila nacionalnu politiku „integralnog bošnjaštva“. Nastojali su Srbe i Hrvate okrenuti ka Beogradu i Zagrebu kako bi mogli izgraditi svijest bosanskohercegovačkog društva i time učvrstiti austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini. Prvi rezultati istraživanja su upućivali na predslavenske elemente. Posebnu pažnju istraživanju i ideji integralnog bošnjašva je uputio M. Hoernes. Kasnije se došlo do neospornog saznanja da je ovaj čovjek u Dinarskim putovanjima iz 1881. godine, godinu dana nakon što je integralna politika bošnjašva postala oficijelna (1882-1903) javno iskazao animozitet prema Bošnjacima. On bošnjake naziva „poturčenim Slavenima“. Svakako iskazana mišljenja Hoernsa nisu naučnog karaktera, već politički motivisana u skladu sa potrebama austrougarske. M. Hoerens postaje „siva eminencija“, te zajedno sa savjetnikom Benjamin Kalajom zauzima mjesto utjecajnijih ličnosti u Zemaljskom muzeju u Sarajevu 1887. godine.

Završetkom Prvog svjetskog rata prestaje austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini. Glasinac se tada našao u okvirima Države Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će se 1929. godine nazvati Kraljevinom Jugoslavijom. U novoj državi došlo je do značajnih promjena koje će se odraziti i na Glasinac. U novoj državi, za kratko vrijeme Srbi su uspjeli da uspostave opću hegemoniju. Historijska nauka o Glasincu uskoro dobija srpska obilježja.

Cilj srpske politike između dva rata bio je da od Bosne i Hercegovine naprave ekskluzivno srpsku zemlju. Međutim, najveće prepreka srbizaciji je bosanskohercegovačka historija. Cilj studija srpskih akademika bio je falsificirati bošanjačku historiju i Bošnjake predstaviti narodom koji u Bosni i Hercegovini nema nikakvih korijena. Svi falsikati su naravno politčiki motivirani, te da bi bili pobijeni Glasinac je bitan izvor onimije. Prostor Glasinca se nalzaio u okvirima tzv. Cetinske kulture, prve do sada poznate kulturno – etničke zajednice na prostoru zapadnog Balkana.

Kako se pretpostavljalo u periodu ranog bronzanog doba u Bosni i Hercegovini u periodu između 1800. i 1600. godine p.n.e. pod najezdom stočarskog stanovništva (obzirom da je Glasinac bio pogodan za stočarstvo), cetinska kultura na Glasincu je uništena ili asimilirana.

Ćiro Truhelka je prvi ukazao na predslavenske nazive Glasinca. Krajem XIX stoljeća, u svojim radovima o Glasincu, na onomanistički način je elaborirao toponime Araraovagromila, Batavo i antroponima Bando i doveo ih u vezu sa Ilirama. Glasinački arheološki nalazi ukazivali su na bošnjačko ilirstvo.

Glasinac od Ilira do Slavena

Autohtoni bosanski pravoslavci i katolici, koji se tek od druge polovine XIX stoljeća počinju izjašnjavati kao Srbi i Hrvati, zajedno sa Bošnjacima podjednaki su baštinici predslavenskih etničkih elemenata na bosanskohercegovačkom tlu. Početni činilac u njihovoj etnogenezi također je ilirstvo, pa tek onda slavenstvo. To se znatnim dijelom odnosi i na glasinačke pravoslavce, u XVII i XIX stoljeću doseljene na Glasinac s područja Crne Gore i Istočne Hercegovine. Na Glasinac su se doselile s područja snažnih predslavenskih tradicija. Neka srpska prezimene sa Glasinca više ukazuju na aromunske Vlahe nego na autohtone prave Vlahe. Osnovne onomastičke karaktersitike vlaškog onomastokona također ukazuje da se s velikom vjerovatnoćom po osnovu njihovih rodovskih prezimena, ne mogu tretirati rodovima slavenskog, odnosno srpskog porijekla.

Mile su zaista kod Visokog!

Mavro Orbini je u svom djelu „Kraljevina Slavena“ napisao da je bosanski ban Stjepan II Kotromanić bio sahranjen u franjevačkoj crkvi Svetog Nikole u Mileševu u Bosni, a koju je on za života dao izgraditi, te da su prvog bosanskog kralja Tvrtka I okrunilili „metropolit manastira u Mileševu i njegovi monasi, u crkvi istog mjesta“. Historičari koji su razmatrali vladavinu Stjepana II Kotromanića (1315-1353), a posebno njegovog sinovca bana i kasnijeg kralja Tvrtka I (1353-1391), uglavnom na osnovu Orbinijevih informacija, dovedeni su u dilemu: gdje je sahranjen Stjepan II i gdje se krunisao Tvrtko I. Na osnovu Orbinijevog obavještenja, prosrpski i srpski historičari uglavnom smatraju da je Tvrtko I krunisan u manastiru Mileševi, na tlu današnje Srbije.

U historiografiji odavno je postavljeno, i još uvijek se postavlja pitanje porijekla bosanske krune. Da li je bosanska kruna ugarskog ili srpskog porijekla, ili je autohtona i bosanska, da li je bosanski kralj dobio jednu ili dvije krune, o tome se još uvijek vode rasprave.
Dokaza koji bi potvrdili da je Tvrtko I dobio srpsku krunu, još uvijek nema, dok arheološki nalazi u Milama potvrdili su njegove antičke korijene.

Bosanski ban Tvrtko I Kotroman (Kotromanić) se 1377. krunisao za kralja u Milama kod Visokog, tako da je Bosna otada postala kraljevina. Nama možda i najvažniji podatak je ovaj što je baš u Visokom, jer je Visoko mjesto koje čuva najveću tradiciju vezanu za Ilire, jer postoje arheološki podaci kako su u Visokom bili nastanjeni Destijat (ilirsko pleme), te su i Moštre ne baš slučajno bili centar Kraljevine Bosne.

Zaključak

Etničko porjeklo Bošnjaka, kao najbrojnihi naroda na tlu Bosne i Hercegovine sigurno je prevazišlo razmjere naučnog istraživanja. Naučni dokazi su neosporni i mnogi izvori ukazuju na konzistenost naroda na ovom području. Mnogi naučnici, teoretičari, historičari su iznijeli dokaze nakon kojih bi objektivno mogli pomisliti da je Bosna zemlja starija od Bizantije. Iliri su narodi koji su naseljavali ovo područje, a sam dokaz je pružen i od strane Igenea instituta gdje navedeno da su Bošnjaci u 40% Iliri. Od 1463. godine u Bosnu je došao Islam, te Bošnjaci postaju većinom muslimani, što je velika boljka naših komšija, a sigurno Evrope i svijeta, koja od pamtivjeka želi da ostane kršćanska.

Dosadašnja historija je pokazala da se prema muslimanima i muslimanskim zemljama do sada uvijek odnosilo sa silom i ratovima, koji smo nažalost i mi osjetili 1991. godine.

Pred austrijsko-osmanski rat 1737-1739. godine austriski car je uputio ultimatum Bošnjacima i rekao da ovde nema mjesta za dvije vjere, već samo za katoličku. Kneževina Srbija je 1844. godine u svome plantu „Načertanije“ napravila veliko državnih plan u kojem nije bilo mjesta muslimanima i gdje se htjelo da Bosna i Hercegovina bude priključena Srbiji. Nije strano da je „Načertanije“ ustvari Srebrenica i genocid koji se desio 1995. godine pred očima cijeloga svijeta i Evrope.

Bosna i Hercegovina je multikulturalna još od srednjeg vjeka, ona je zemlja i Ilira, Tračana, Gota, Basanisa…itd., a ne zemlja Slavena kako se kroz historiju htjelo napisati, stoga ona takva treba i da ostane.

Bošnjaci netreba da zaborave i da dozvole da njihovu historiju piše neko drugi, a još manje da neko osporava pravo na njihovu zemlju Bosnu i Hercegovinu.

Kako je rečeno u izlaganju Bosna nije samo slavenska, ona je i ilirska i tračanska i gotska i humska…Bosna nije samo srpksa ili hrvatska, ona je i muslimanska, jevrejska, romska…a ključ sreće i blagostanja ovih prostora upravo leži u ovoj multikulturalnosti, koju mi treba da očuvamo.

 Literatura

Knjige:

1. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. godine.
2. Ibrahim pašić; Predslavenski korijeni bošnjaka, Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Mostar, godine.
3. Ibrahim Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2012. godine.
4. Porfirogenit, K. (1994.), O upravljanju carstvom, August Cesarec i AGM, Zagreb, 1992. godine.
5. Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK preporod, Sarajevo, 2004. godine.
6. Sidki Hadžihusejnović Muvekit, Povijest Bosne, Sarajevo, 1998. godine
7. Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, Eminex, Zagreb, 1994. godine.
8. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Graz, 1964. godine.

Web stranice:

http://pf.untz.ba/dokumenti/casopisi/2015-2/06.pdf

http://www.bosnaonline.org/forum.php/viewtopic.php?f=13&t=85

https://www.youtube.com/watch?v=5O7-IZP-Lks

https://forum.klix.ba/kraljevina-bosna-t115041s125.html

[1] Porfirogenit, K. (1994.), O upravljanju carstvom, August Cesarec i AGM, Zagreb, 1992. godine

[2] Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK preporod, 2004, Sarajevo, str. 14

[3]F. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Graz, 1964, str. 28, 32, 79, 101.; Ibrahim Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka. Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2012, str. 27, 40, 41, 47. i dr.
[4] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 1997 godine, str 24.

[5] Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, Eminex, Zagreb 1994 godina, str 4.

[6]Ibrahim pašić; Predslavenski korijeni bošnjaka, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, str. 10

[7] Ibrahim Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2012.

[8] Ibrahim Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, BZK „Preporod“, Sarajevo, 2012.

[9] Ibrahim pašić; Predslavenski korijeni bošnjaka, Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Mostar. 2008. str. 31

Autor: Adisa Kučuk (dipl.iur)