Povezanost misli i emocija sa tjelesnim fukcijama

Piše: Fatima Jašarević

Psihološki procesi: misli, ponašanje i osjećaji, a takođe poznati i kao spoznaja, emocije i akcije, utiču na naše zdravlje. Čest uzrok bolesnog stanja kod ljudi je psihološke prirode. Biopsihološki (um i mentalni procesi imaju biološku osnovu) model razumijevanja bolesti je novije vrste i predlaže ‘cjelovit’ pristup bolesti, za razliku od biomedicnskog (studiranje fizioloških procesa metodama biologije, hemije i fizike) koji bolest posmatra samo kroz biološke promjene.

Definicija zdravlja

Na pitanje: ‘Šta znači biti zdrav?’, jedan od odgovora je da je to odsustvo bolesti. Dakle, ako niste bolesni, onda znači da ste ste zdravi. Svjetska zdravstvena organizacija zdravlje definiše kao stanje kompletnog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći. Ako razmislimo o ovakvim definicijama zdravlja, zaključićemo da niko od nas u suštini nije zdrav. Npr. zadišete se kad se penjete uz stepenice, ili recimo dok trčite, što prema navedenim definicijama i nisu pozitivni indikatori vašeg zdravlja. Onda, ono što bi trebalo biti u suštini bitno je da postoji sposobnost pojedinca da obavlja svakodnevne dužnosti, kako bi se tretirao kao zdrav. Ali, i poslije ovoga slijedi pitanje: ‘A šta je sa bolesnom osobom koja je u stanju da obavlja svakodnevne obaveze i to čini – da li je ova osoba zdrava ili ne?’ Pa možda ipak na kraju, možete sebe smatrati zdravima ako s vremena na vrijeme imate upalu grla, curenje nosa, glavobolje i druge simptome bolesti koji su često prisutni u populaciji.

Uloga psiholoških procesa u zdravlju tijela

Psihološki procesi: misli, ponašanje i osjećaji, a takođe poznati i kao spoznaja, emocije i akcije, utiču na naše zdravlje. Čest uzrok bolesnog stanja kod ljudi je psihološke prirode. Biopsihološki (um i mentalni procesi imaju biološku osnovu) model razumijevanja bolesti je novije vrste i predlaže ‘cjelovit’ pristup bolesti, za razliku od biomedicnskog (studiranje fizioloških procesa metodama biologije, hemije i fizike) koji bolest posmatra samo kroz biološke promjene. Prema tom modelu  zadatak lijekara je da razumije bolest iz perspektive pacijenta, pa um ne smije biti zaobiđen ili potcijenjen u bilo kojem nastojanju da se suoči sa nastalim oštećenjem ili bolešću, bez obzira da li su nastali od stresa ili patološkog organizma (virusa, bakterije).

Istraživanja su pokazala da način interakcije između doktora i pacijenta utiče na to kako će se poslije pacijent zdravstveno osjećati, kao i na njegovo ponašanje i zadovoljstvo. Poslije jednog eksperimenta zaključeno je da iznošenje vjerovanja pacijenata u vezi njihove bolesti i njihovo  poticanje da budu aktivni sudionici u procesu liječenja, mogu ih potaknuti da razviju svoje vlastite planove za poboljšanje svog zdravlja i pozitivno utiču na svoju ličnu korisnost, tako da će se osjećati motivisanim za provedbu planova i samouvjereno u činjenju toga.

Tretiranje hroničnih bolesti biomedicinskim modelom ne donosi dobre rezultate

Biopsihološki model je posebno važan u liječenju hroničnih bolesti. Pod horničnim uvjetima, ni bolest niti njezine posljedice nisu statični, nego oboje zajedno djeluju na mijenjanje izgleda bolesti. To zahtijeva konstantni menadžment bolesti. Hronične bolesti se razlikuju od akutnih infekcijskih i u negativnom ponašanju pacijenta koje prati bolest, pored onih bioloških. Neke od čestih popratnih pojava hronične bolesti kod bolesnika su konzumiranje duhana, fizička neaktivnost i nezdrava ishrana.

Različite psihološke posljedice koje hronične bolesti često nose sa sobom pokazuju kako je bitan biopsihološki pristup odnosa prema njoj u vođenju zdravstvene higijene kod bolesnika. Kada pacijent dobije dijagnozu i biomedicisnsku terapiju liječenja, može steći osjećaj nesigurnosti i straha za budućnost, može mu to nanijeti dodatnu bol i onespososbljenost, te uticati na mijenjanje stila života, tako što će samog sebe, recimo, spriječiti od sudjelovanja u zajedničkim korisnim aktivnostima. Pacijenti mogu isto tako zaključiti kako im je teško da održe nadu, samopouzdanje i osjećaj kontrole, i uz sve to se još moraju suočavati sa socijalnim stereotipima i stigmom u društvu ili zajednici. U tradicinonalom biomedicinskom pristupu prema ovakvim pacijentima, zanemarene su navedene činjenice, pa tako tretman koji se pacijentima daje ne donosi pozitivne rezultate. Zato je biopsihooški pristup pacijentima sa hroničnim bolestima  dosta efikasniji, jer se uzima u obzir opće stanje u kojem se pacijent nalazi.

Pojava novih naučnih disciplina 

Zdravstvena psihologija i bihevioralna medicina su dvije nove discipline koje su se pojavile sa pojavom biopsihološkog modela zdravlja. Zdravstveni psiholozi su sprovodili istraživanja u pronalaženju veza između psiholoških, bioloških i socijalnih promjena u nastanku bolesti, te su uvidjeli njihovu povezanost. Također, koristili su ovo znanje da razviju, primjene i ocijene kakve treba da budu intervencije da bi se došlo do poboljšanja zdravlja.

U priznavanju psiholoških uticaja na zdravlje, biosocijalni model dijeli zajedničko polje sa psihosomatskom medicinom. To je oblast nastala 1800. godine kada je taj termin korišten za fizičke bolesti koje su uzrokovane ili otežane psihološkim faktorima, kao i mentalnim poremećajima koji su uzrokovani ili pogoršani fizičkim faktorima. Dakle, to je grana medicine koja se bavi vezama između uma i tijela.

Termin ‘biopsihološki’ postao je jasniji kada je 1980. godine bolest opisana i objašnjena u obliku interakcija sistema sa različitim nivoima organizacije, ali povezane zajedno u hijerarhijsku vezu tako da promjena u jednom sistemu utiče na promjenu u drugoj. U toj hijerahiji u sredini je osoba zajedno sa njenim iskustvom i ponašanjem, a sa dvije strane su uticaji: biološki i socijalni.

Hijerarhija prirodnog sistema: Bisfera ↔ Društvo ↔ Kutura, subkutltura ↔ Porodica ↔ Dvije osobe ↔ Osoba (iskustvo i ponašanje) ↔ Nervni sistem ↔ Organi ↔ Tkiva ↔ Ćelije ↔ Organele ↔ Molekule ↔ Atomi ↔ Subatomske čestice

Tada je objašnjeno da se ćelija, odnosno individua mijenjaju pod uticajem okoline. Ćelija je dio tikiva, organa i osobe. U naučnom radu, istraživač je dužan da se fokusira na jednu od ovih razina, iako se ipak ni ćelija ni osoba ne mogu okarakterisati kao dinamičan sistem bez uzimanja u obzir karakteristika okoline. Zato, za razliku od biomedicinara, biopsiholozi ocjenjuju pacijenta kao individuu unutar šireg socijalnog sistema.

Psihoneuroimunologija daje dosta objašnjenja

Nova grana nauke psihoneuroimunologija nastala je iz ovog sistemskog pristupa zdravlju. U njoj su izučavane interakcije između mozga i imunog sistema na nervnom i biohemijskom novou, zajedno sa rezultirajućim uticjaem na zdravlje. Tako je 2003. godine tim naučnika izložio integrativini model u kojem psihosocijalni i biološki faktori utiču na nastanak i razvoj bolesti, pa kako pojedinac tumači i reaguje na okoliš utiče na to kako će reagovati na stres, zdravstveno ponašanje, neuroendokrine i imunološke odgovore, i konačno na zdravstveni ishod.

Zdravstveni psiholozi su dizajnirali novi način intervencije na bolest . Njien  uticaj na psihosocijalne procese je takav da se njom  poboljšava zdravstveno ponašanje i utiče na neuroendokrine i imune faktore. Različiti pristupi interveniciji su razvijeni i vrednovani do sada, kao što su: opuštanje, meditacija, higijena spavanja, masaže, vježbanje, psihoterapija itd.

Mnogobroje su studije urađene u  sklopu psihoneuroimunologije koje potvrđuju da pozivine misli, raspoloženja, vjerovanja i osjećaji uzrokuju pozitivne fiziološke reakcije. Dakle, optimizam, zahvalnost, radost i unutrašnji mir doprinose tjelesnom zdravlju. Pesimizam, ljutnja i druga negativna raspoloženja i emocije dokazano negativno utiču na ljudski organizam.

Nije još uvijek do kraja objašnjeno na koji način misli utiču na fiziologiju, ali poznato je da pozitivno razmišljanje utiče na nerve u mozgu koji uzrokuju hemijske promjene, a te promjene dovode do smanjenja hormona stresa. Negativne misli imaju suprotan efekat. Kada je količina hormona stresa smanjena u organizmu, povećava se jačina imunog sistema.

Veze psihologije i biologije

Psihološki i biološki procesi su usko povezani i ova međusobna veza može  imati važnu posljedicu  u mnogim zdravstvenim ishodima. Istraživančki dokazi pokazuju da način na koji smo se osjećali utiče na koji način razmišljamo o sebi i svijetu oko nas. Te misli i osjećaji se onda mogu odraziti na ono što se događa u našim tijelima . Zatim, ove fiziološke promjene tako utiču na zdravlje – iako uticaj na zdravlje, u nekoj mjeri, ovisi o sposobnostima pojedinaca za održavanje njihove stabilnosti prilagođavanjem njihovog  ponašanja  ili spoznajom. Pojedinac ili osoba najbolje se može posmatrati kao sistem koji je pod uticajem socijalnih uticaja isto koliko su  biološki sistem (organi, ćelije…) pod utjecajem okoliša u kojem se nalaze.

Novo istraživanje o povjerenju sugeriše da kada dvoje ljudi vjeruju jedno drugome, nivo oksitocina raste u svakom od njih. Oksitocin je hormon (neurotransmiter) koji proizvodi opuštanje. Inače, povoljan nivo emocija u tijelu povećava korisne funkcije imunog sistema, srca, disanja i probave. Prema jednom istraživanju pozivtivne emocije imaju uticaj na um i mozak. One potiču dugovječnost, individualno i kolektivno djelovanje, psihološko i fizičko zdravlje.

Izvori:

K. Hamilton-West, “Psychobiological processes in Health and Illness”, 2011, London

Frederickson, Barbara L. (2003, Jul-Aug). The value of positive emotions. American Scientist, 91, 330-35.

Linda Bryant Caviness, Ph.D. (2005,  January 30 – February 11) Mental, physical, and spiritual harmony from a neuroscience perspective, 33rd International Faith and Learning  Seminar  held at
Helderberg College, South Africa