Poučna priča: Posjeta
„Bože, ti si meni dao sve blagodati koje imam. Znam da Ti znaš šta je za mene dobro i šta bih svojim izborom mogao pogrešno učiniti. Stalno se čudim Tvojoj mudrosti, da mene ovakvog podariš sa takvom ljubavi koja ne prestaje i čežnjom koja ne posustaje. Nije bilo u tvom određenju da ja i ona budemo skupa, ali to si me Ti naučio. Pokazao si mi šta je fatamorgana žednom u pustinji, privid života, i želju koja postane glavni cilj. Naučio si me šta znači voljeti. Nije moglo drukčije biti. Pitam se samo, koju količinu nura Tvog si spustio na mene još u svijetu duša i ko je bio moj drug u njemu? Možda baš ona koju volim i evo, na čudnovat način ne trebam. Neka mene ovako, i bolje mi, daleko od svoje želje, i blizu Tebe i Tvog zadovoljstva da sve što nas je zadesilo nije nas moglo mimoići a sve što nas je mimoišlo i nije nas moglo zadesiti. Reći ću, i naći snage, da sve ovo čuvajući Tvoje granice kažem kome treba da kažem. Evo, sebi sam rekao. Zar sebi reći, i sebe poučiti nije ključ učenja i mudrosti? Spoznao sam da ljubav rađa čežnju, koja je krila spoznaje i mudrosti. Bez čežnje se ne putuje. Davno sam ja zanijjetio putovanje Tebi. Svakako se meni, vratiti Tebi. I eto, vratio si me Sebi, i samo Ti Znaš tajne mog srca.“ Krenuo je on prema njenoj kući nakon razgovora sa samim sobom u trenutku kada je shvatio da mu niko od ljudi ne može oduzeti to što on nakon toliko godina konačno zna šta je ljubav. „mogao bih o ljubavi knjigu napisati“ mislio je hodajući smirenim korakom ulicama njemu poznatog grada.
Gledao je ljude oko sebe i sve shvatao šta i kako zaista jeste. Vidio je ljude kako žure za svojim poslovima, majke kako vode svoju dječicu za ruke, pekare kako potiru svoje oči nakon dugih noći provedenih za pećima. Vidio je i one koje su vodili u zatvore zbog njihovih djela koje su počinili a koji nisu bili u skladu sa zakonima. Gledao je i zaljubljene kako se drže za ruke. Kroz prozore kafana je vidio pijance kako naslonjeni na stol jutro dočekuju zaboravljajući i sebe, i ljude i svijet oko njih. Gledao je i ptice po krovovima, koje su pjesmom dovikivale jedna drugoj njemu nepoznate ali lijepe melodije. „O čemu one pjevaju, i šta pokreće sve ove ljude, događaja, spletove sudbina? Ljudi rade da bi zaradili, a zarađuje da bi prehranili one koje vole. Pekari peku hljeb jer vole taj posao, i miris hljeba u dugim noćima kada dođe zadovoljna mušterija i pohvali mukotrpni njihov rad. Novac je mala satisfakcija za njihov rad“, sve je on to mislio dok je hodao dugim i poznatim ulicama. Nije on nikuda žurio jer je konačno shvatio da ništa što mu treba izmaći ne može.
„Sve ću njoj kazati, baš svaku misao i sve riječi nerečene, sve snove neodsanjane. To zaslužujem nakon godina strpljenja i bora koje su urezale suze u moje lice. Više i ne plačem; to mora da je zbog toga što je moje srce prošlo to mjesto gdje biva slomljeno njegovo očekivanje. Srce se ne može slomiti, ali mogu očekivanja i nadanja. Preći tu tačku znači doći na mjestu življenja srca. Postao sam kao lađa koju vjetar sudbine nosi kuda ona mora ploviti. Ne tražim nit više nit manje od toga. I zašto bih kada nađoh svoj mir i zadovoljstvo onim što mi je Bog dao i onim što mi nije dao. Ljudi su obično zadovoljni onim što im Bog da, ali ne i onim što ne dobiju. Tu je ključ svih problema i rješenja.“ On, već orunuo polahko je išao na svoj posljednji razgovor sa njegovom dragom. Znao je da nakon tog razgovora sve riječi i misli će postati suvišne. On, koji je toliko godina čekao da prođe ljubav, sada već i bez nade ali mnogo ljubavi išao je prema novom određenju i novoj sudbini. Svojoj dragoj koju je pamtio mladu i lijepu. Tako je on to želio; uvijek da je vidi u njegovoj mašti nasmijanu i vedru, sa tragovima nura na njenom svijetlom licu, i sa onim sjajem u očima koju samo ljubav daje, i svijest pomućena ljubavlju pruža. U prolazu su ljudi nazivali selam i pozdravljali ga, u njegovom miru. Svaki korak mu bješe k’o ibadet Bogu. Sve što je prošao bilo je na putu ljubavi i prema Ljubavi.
Danas, nenajavljen ide na mjesto gdje se iskreno pokazala Njegova ljubav prema njemu, a koja je morala prestati. Prestala je jer on, tada mlad i neiskusan podredio mjestu pojave ljubavi samu Ljubav. Ogriješio se o Ljubav. Ima li većeg grijeha od toga? mislio je koračajući prema sebi, njoj, koju godinama nije vidio. Ušao je u njen sokak i polahko se osvrnuo iza sebe, kao da ostavlja šutnju godinama vezenu. Šutnju kao zavjet da je govor bespotreban na razmeđu sudbina gdje nema mjesta ni čovjeku a ni meleku. Šutnju će kao riječ datu morati prekinuti. Ništa više nije mogao izgubiti nakon što je dobio najviše, a to je Ljubav.
Došao je do starih zelenih vrata koje su označavale ulazak u drugi svijet. Zidovi kojim bijaše opasana njena avlija su govorili jezikom stvarnosti. Isto kao i sudbina. Nije bilo Božjeg određenja njima, zidovi su to bili preveliki. Sudbina je pokazala kako to biva; čak i ovi zidovi oko njene avlije su govorli jezikom istine i određenja o onom što je svakako iskusio. Zidovi se ne preskaču nego se kuca na vrata molbom Bogu. Za bilo kakvu promijenu prestao je učiti dovu. Najbolje je kako jeste, često se sjećao riječi mudrih učitelja. Oni su to lahko izgovarali ali to živjeti – treba izuzetna snaga, ljubav i mudrost – živjeti i znati da je najbolje kako jeste.
Pokucao je na vrata avlije. Čuo je hitre korake kako se približavaju vratima. Poznati i dragi ritam koji je odzvanjao njegovim umom u dugim noćima dok je ostavljao nadu da će njeni koraci nju nekada dovesti njemu. Otvoriše se stara vrata i on ugleda poznato lice. „ Zar si to ti?“ reče iznenađeno. Ona čiji glas bijaše isti, oči iste, lice zbog godina drukčije.
„Esselamu alejkum, da ja sam, ili možda nisam ja. Onaj stari je ostao daleko u prošlosti, novi je ovdje na tvojim vratima zbog novih riječi koje ti trebam reći. Nisam došao da bilo šta tražim od tebe. Ne mogu ti ništa dati a ni uzeti. Ne mogu nit samom sebi. Možeš li da me saslušaš?“ rekao je stari prijatelj pred njenim vratima.
„Tvoj zijaret je iznaneđenje, nisam očekivala da ćeš doći“ umorno i spuštene glave je rekla gledajući u staru pohabanu kaldrmu njenog sokaka. „Da, možeš ući. Lijep je dan, sjest ćemo ovdje u avliju. Nadam se da ti odgovara tako“, reče skoro se pravdajući. „Naravno da može, i zar smo bilo kada mogli nešto birati po sebi? U avliji ili u kući, na sokaku, planini, ili možda u pustinji. Svejedno. Svuda nosimo sebe.“
Sjeo je na jednostavnu drvenu avlijsku sećiju, pored crvenih ruža koje nisu mirisale, ali su bile jarko- crvene boje. Rasle su visoko, vjerovatno godinama tražeći sunčevu svjetlost iza velikih bijelih avlijskih zidova.
Ona je sjela na drugi kraj sećije i stavila ruke na mršave natkoljenice. Kao neka mala djevojčica očekivala je prve riječi svog starog i bliskog prijatelja, koji se nekim čudom pojavio pred njom.
On progovori: „Tebe sam dušo moja iskreno volio. Nemoj mi ove lijepe riječi uzeti za zlo. Ništa njima ne želim postići. Samo govorim po imperativu srca i nalogu istine. Evo, protekle su godine iza nas. Sve smo prošli, vidjeli, čuli i osjetili. Prošli smo mnoge životne bure i oluje. Namjerno smo ostavili sve iza nas, nastojeći udovoljiti sudbini, smiriti buru života i naći mirnu luku u onom što nam Allah dž.š. daje. To smo oboje radili, sa nadom da ćemo kao dvije rane jedno drugom jednog dana zarasti. Nisi ti meni još zarasla, jer ljubavi lijeka nema osim ljubavi. Znam da sam pogriješio voleći prejako i želeći nemoguće. Znam da jesam. Ali, bio sam kao dijete oduševljen nečim što srce veseli, razum opija i daje smisao svakom novom danu i buđenju. Sve smo prošli. Nismo željeli čuti jedno za drugo, namjerno zaboravljajući i da postojimo negdje iza svojih zidina na koje je vrijeme nabacilo patinu zaborava. Sada kažemo da je to bilo nekada davno i da se skoro ne poznajemo. Mi srcima nikada nismo bili stranci, ali zbog Uzroka, ja i ti, u svijetu posljedica nismo mogli biti fizički zajedno. Gdje smo pogriješili i ko je u Velikom planu počinio grešku? Ne krivim te za bilo šta. Kako će čovjek voljeno biće kriviti za bilo šta? Onaj koji više zna, prirodno je da nosi veću odgovornost. Ranije sam bio ludo zaljubljen a sada samo volim ne tražeći da moja ljubav nađe svog ostvarenja u pojavnosti. Zašto i mora? Mi samo mislimo da nešto mora biti, ali ne mora ništa osim onog što Bog naredi, dopusti i što je Sudbinom pisano. Može se voljeti čisto, bez interesa i strasti. Misliš li da sam previše star i jadan zbog ovih riječi?
Došao sam da ti kažem šta sam važno naučio. To što nama ne bi sudbine mene je naučilo strpljenju i ljubavi. Koliko puta sam od tebe mogao čuti da imam mnogo lijepih osobina ali da baš nikako sabura nemam. Ali, znaš li ti da ljubav sabur oduzme? Ljubav hoće sve odmah i sada. Ona ljudska, površna i strašću omotana ljubav. Čovjek pred tobom je odbacio taj omot. Dolazim ti čist od sebe i praznih želja ali pun ljubavi za sva Božja stvorenja. Naučio sam se čežnji i da čežnja prema Bogu najviše vrijedi. Ti jesi lijepa, ali kako je tek Lijep tvoj Stvoritelj. Ljubav jeste lijepa i zanosna, ali kako je tek lijep Voljeni Gospodar Ljubavi. On sam je takav. Srce kada prođe te postaje, i očisti se od privida, čovjek to može jasno vidjeti; obznanu Božje ljubavi na nama, u nama i oko nas. Ljudi ograničavaju ljubav, i vežu je za uske ciljeve i stremljenja. Evo, sada oslobođen toga, došao sam da ti kažem. Imaš pravo na ove riječi, jer si ti povod i razlog da Bog Uzvišeni preko tebe ova značenja i spoznaje nađu svoje mjesto u mome srcu.
Sva očekivanja sam ostavio. Čak se ne bih začudio da si mi kazala da ne želiš da me čuješ i vidiš. Prihvatanje i odbijanje su samo sjene ljubavi. Kada neko voli, čas prihvata, čas odbija. U čudnovatoj vatri njegova duša se bori pod djelovanjem jednom velikog Imena. Svijet je mjesto pojave Božijih imena. Ljudi vole da vole, ali ne vole da budu odbijeni. Zar nisu najljepše odbijene ljubavi? Evo, pogledaj, gdje si čula da je neko mogao govoriti o ljubavi a da živi čitavi njen zamah u stvarnom životu. Najveći dar ljubavi je čežnja, u kojem je odgovor na jednu veliku životnu tajnu i cilj ljudi. Nisam došao da ti otkrivam tajne, već samo da kažem šta već dugo nosim kao blago u riznici srca. Eto, to sam želio reći“ reče on, zagledan u crvene ruže, umorno naslonjene na bijeli zid tihe avlijice.
Podigla je glavu, i nakon njegovih riječi tiho zaplakala. To nisu bile suze nego jecaji od svih sjećanja i osjećanja koje su potisnuti duboko u njenu dušu. Malo se smirila i tiho poče govoriti:
„Ti si došao danas da kažeš ono što mislim godinama. Nismo mi u zaborav pali, a ja te nisam iznevjerila kao što ni Zulejha koliko god da je griješna bila ne iznevjeri svog Jusufa. Ti si za mene zadržao svu onu ljepotu i sjaj. Danas si došao sa ljubavlju i smiren. Pomirio si krajnosti srca i razuma potirući nadu sa vjerom u Boga. To mogu dragi moj samo veliki i dobri insani. I ja sam dosta toga naučila. Rekoh ti davno da naša ljubav nije za ovaj svijet. Iskušani smo, i evo, godinama poslije smo dobili ono što trebamo. Smirenost razuma, čistoću srca i ljubav koja se veže za samu Vječnost. Sve smo naučili, kao što si rekao. Nisi jadan, daleko si od toga jer si u Ljubavi našao dostojanstvo koja te dovela do čežnje. Nisam mogla ni pretpostaviti da ćeš ovako meni doći i reći nešto slično. Mislila sam da si razočaran, ojađen sudbinom i onim što smo obećavali jedno drugom. Ali ne, ti čvrsto stojiš na zemlji, a tvoje srce je kod Voljenog. Zahvalna sam Bogu što sam bila mali dio tvog puta i putovanja. Još uvijek te volim u srcu, i ostadoh ti vjerna bez obzira što me život odnio na drugu stranu. Isto kao što matica rijeke odnese suho stablo prema moru. Eto, i ja sam tebi rekla što sam mogla. Riječi su nam suvišne, jer ostade nama samo da volimo i dočekamo putovanje Voljenom“ – reče mu njegova draga vrativši pogled u krilo, zamišljena sa uzdahom ljubavi i želje.
On se ustao i poselamio po zadnji put svoju voljenu zakoračivši na ulicu. Sve je ostavio iza sebe. Kući je njega čekao tespih i sedžada. Još je mnogo Božijih imena ostalo nespomenutih. On je možda vidio samo jedno.
Allah dž.š. je El-Vedud, Onaj koji Voli. Ostao mu je samo povratak Voljenom. A kući je i dalje na sedžadi čekao tespih, sa ljubavlju nizan, za zikir Ljubavi.
Piše: Admir Delalić
Akos.ba
