Poučna priča: Moje novo rođenje
Tamna hladovina krošnje oraha me pozva k‘ sebi, i ja ne imadoh izbora već odazvat‘ joj se. Prostirem ćebe i gledajući na malu spravu omotanu oko moje umorne i griješne ruke, shvatam da je nešto blizu: ne znam tačno šta. U vazduhu kristalno jasno osjećah nešto nalik na bol, a to mogu jer već odavno imadoh u se ugrađen alarm koji bi mi poput glasnog topota konja koji ubogo vuku kočije, ili pak djeteta kad tek izađe iz matere, uvijek i u vakat tačan, javljao da tegoba slijedi. Ipak me tišina vjetra, koji tjeraše listove oraha da plešu, uspava: August. Podne. Zvizdan. Davno.
Babica me dočekuje raširenih ruku i miluje mi crvenu glavu i tijelo. Ja, novorođenče, otimam se, stajem na svoje noge, oblačim majicu, hlače i čarape, te govorim prisutnom, sretnom što dođoh na svijet, skupu : hvala vam, dalje mogu sam. Izlazim iz podruma i prvo što mi primami pogled bijahu ljudi pred česmama kako peru tijelo vodom. Razgledah po sebi, pa po njima, po sebi. Nešto na četiri noge stoji pored mene i reži. Pa po njima. Gledam u to stvorenje te se i ja njemu iskezih, a on se zastraši više nego ja njega, iako bijaše veći od mene i imade zube, a ja jok. Pa po sebi. Pa opet u ljude, a oni ulaze u nekakav prostor. Začuh glasne riječi koje ne razumih. Zapravo taj glas ponovi nešto isto četiri puta, sa malom pauzom poslije drugog ponavljanja. Zatim je ostale ponavljao po dvaput, s pauzama poslije svake, da bi zadnju izrekao najglasnije i samo jednom. Poslije te zadnje sam vidio ljude kako drže raširene ruke pred glavom, pa se potraše po licu, krenuvši od čela pa podno obraza. Sve mi nejasno i sve mi novo. Alarm za nevolju me objema rukama trgnu iz sna.
Ja se uspravih i poput onih ljudi pred džamijom nakon ezana, pređoh rukama po licu. Drhtim. Da se zatekao neko uz mene , upitao bih ga u koju boju mi je obojeno lice, al‘ pošto ne bi nikog, ja odabrah modro crnu i svima poslije pričah da je baš tu boju poprimilo moje lice nakon sna. Na brzinu ga prevrtah u glavi i pomalo shvatam značenje i pomišljam obraćajući se samom sebi : to što mater odmah napustih, ha sam postao, mi kazuje da sam i sad takav, samo valjda ne opažam. Ono pseto sto režaše pored mene i na mene tek rođenog, mi pokaza da sam njegovim stopama pošao, pravog pseta, hladnog, zvjerskog. I ono treće što u snu vidjeh, protumačih k‘o lijek i otkupninu za sve prethodno, pa rekoh sebi da taj sirup moram probati. I stvarno, ustadoh i počeh se udaljavati od oraha. Probah istjerati hladnoću i grubost iz sebe, pokušah metnut‘ osmijeh na lice i sresti nekoga pa mu toplinu poklonit, al‘ jok – ne može. Ne da srce, tvrdo, grubo. Odlazim do kuće stare, bijele majke i ne nalazim je. Izlazim iz kuće i prolazeć‘ pored bijelih nišana ukopanih u zemlju, ugledah joj ime. Suze. Začuh glas sa munare i pođoh prema njemu, al’ ukopah se u mjestu, padoh, savih nogu uz nogu, i ugledah meleka.
Preletiše mi slike Gospodarove blagodati prema meni – života, a ja nemaran bijah. Prođoše sve prilike kojima rekoh ‘ne’ za života. I tad najzad, stvarno, još jednom se ja, Allahu hvala, prenu iz sna. Upozorenje dobih, a priliku i dalje imam, jer ovo pišem, a pisat‘ mogu jer sam živ. Ustajem, nasmijana lica i pogleda, poljubih majku i otiđoh na namaz, bez da me iko presretne. Plačem na sedždama, drhtim na kijamima. Spominjem Ga. Volim Ga. Molim Ga.
Za Akos.bA piše: Mirza Voloder
