Posvećeno nestalim Bošnjacima u ratu: Drugovi – 20 godina poslije

Drugovi

U sokaku kraj džamije, sretoh svog druga iz djetinjstva, Dragana. Znao sam da će se to desiti, nekad u životu. Nadao se. Ali zar sad? 20 godina poslije, na mom imanju, e to se nisam nadao. Mali je svijet a čudni su putevi Božiji. Eto ga, stoji kraj mene a meni se slike okreću uhvatih se za plot krišom, da ne padnem ali me oči odaše.

– Kako si Omere?! Je li tvoj sinčina, isti otac. Ja se eto nisam ženio. Stegoh dijete za ruku i povukoh sebi. Jeste, moj je.

– Babo, ko je ovaj čovjek? Ćutao sam, nisam imao riječi kojom bih nazvao ono što smo bili. Jeli smo i pili skupa, a otac Ibro bi nam pravio pištaljke od lijske. Prvo za Zorana, Draganovog starijeg brata, jer ga posebno volio i zvao sinom. Ćutao sam 

-Mi smo drugovi, preduhitri me Dragan. Još dugo sam ćutao a Dragan je postavljao pitanja. Pa prevalih i to preko usta i rekoh. – Pitaš me druže, kako sam? Što su mi oči tako sjetne? Da nisam bolestan? 

-Kako se mali zove? 

– (Dragan) Vidi sine, ja sam sa tvojim ocem bio kao brat. Sjećaš li se kad smo bili djeca?

– Sjećaš li se kako smo se igrali kraj Boškovog mlina. Ja, ti, Zoran…

(tišina). Sjećam. Taj mlin nikad neću zaboraviti, a ni Zorana. Još dugo bi pričao o djetinjstvu da ga ne prekidoh i ne upitah: Dragane, sjećaš li se stare kruške? Tišina. One, kraj škole, stare sto godina?

– Sjećam druže, osmijeh mu ozari lice.. Sjećaš li se zakletve što položismo? Djećaćki, nespretno?

– Sjećam, promrmlja kao za sebe. Davno je to bilo druže, stari se zaboravlja. Ne mogu se baš svega sjetiti.

– E vidiš druže, ja to ne mogu zaboraviti.Tvoj brat Zoran i moja sestra Nizama bili su tu.

– Nećemo o tome Omere. Prošlo je to. Iza nas je, ja sam zaboravio.

– Volio bih da mogu i ja zaboraviti, ali ne mogu Dragane. Ne mogu zaboraviti svoje sestre Nizame, ni oca Ibre. Nizama mi ne imade ni 13 ljeta kad je oteše Zoranovi vojnici. Pred njegovim očima, otkidoše biser sa vrata i odrezaše kose. Uprljaše njenu čast, pa je ubiše i baciše u neku jamu ni kosti ne znam gdje su joj. Ne mogu zaboraviti svog babu Ibru, što od bola ode dzelatu u ruke, da ga pita za nju.

– Reci mi sine Zorane, šta mi je sa ćerom? Zjenice oka moga nema, pomozi mi da nađem Nizamu, eno joj mater raspamećena hoda okolo.

– Nisam ti ja sin! Nisam balija, čuješ li! Ja sam Zoran! Od oca Pera i majke Stane. Eno ti Nizame u jami, bolje se za se brini, jer kad si ovdje ni ti se nećeš bolje provesti. Saznavši za Nizamu otac je već bio mrtav, no to im ne bješe dovoljno ubiše ga u šumarku kraj Boškovog mlina.

– Sad je on, mucao i govorio tromo.

– Rat je bio. Žao mi je. Svi su ginuli i Zoran je stradao, invalid je nema ni ruku ni nogu. Majka ga hrani, ko biljka je. Zlo je to druže, brat brata ne poznaje.

– Jeste Dragane, zlo je, ne ponovilo se. Pozdravi mi Zorana, reci mu da ja nemam više majku, prepuklo joj srce od tuge za Nizamom i babom.

– Sa džamije se oglasi glas mujezina. Pođoh prema dzamiji pa se vratih.

-Dragane, znaš li šta je Nizama pod kruškom rekla?

– Ne. Bila je stidna. Šapnula je tebi na uhvo. Jest, meni na uho. Ostavila je selam za Zorana. Rekla je: – Ko izda svoga druga i ne pomogne mu u nevolji, neka se osuši kao ovaj list u mom herbaru. A ko ne pomogne da se pronađe ako se izgubi, neka se nikad ne oženi. Za tebe još ima šanse, ako si drug bio, pomozi mi da im nađem kosti, pa da se smire. Zbogom Dragane. Hajmo sine Ibro, eno nas čeka, ćera Nizama abdestila, hajmo prođe nam podne namaz.

Autor: Poturović Sijana (posvećeno nestalim Bošnjacima u ratu)

Akos.bA