Poruka Bošnjacima u povodu Dana bošnjačke dijaspore (11. april)
U razgovoru s Bošnjacima van naše domovine nerijetko će se primjetiti njihova želja da se vrate u svoju domovinu i „nekako“ joj pomognu.
Ta želja nije pusta želja, već nerijetko plan zbog kojeg oni odlažu trenutne životne prilike. Sasvim razumljiva i realna želja, iako ponekada izgleda kao neopisiv teret na njihovoj savjesti. Daleko od toga da se promovira mišljenje da naši sunarodnjaci trebaju ostati u inozemstvu, ali svaki Bošnjak, koji duži niz godina boravi ili se rodio u inozemstvu, treba imati na umu da vjerovatno postoji i svrsishodniji razlog zašto se baš on nalazi u inozemstvu od razloga prouzrokovanog agresijom na BiH.
Koliko bi uopšte utjecalo na pozitivne promjene njihovo prisustvo ovdje, ako se uzme u obzir trenutna naša vidljiva i realna politička nemoć iako smo najbrojniji narod?
Pišući rječnikom ekonomije, veliki broj Bošnjaka je ovdje preživio najteže postratne dane zahvaljujući našoj dijaspori i njihovim donacijama, a određen broj je imao prvo i jedino zaposlenje zahvaljujući građevinskim i drugim planovima naše dijaspore u rodnim gradovima pa makar ono bilo i sezonsko. Naravno, i danas ogroman priliv novca našim građanima dolazi upravo od naših sunarodnjaka koji doslovno ožive određena mjesta i gradove kada dođu nakratko u svoju zemlju. Također, u brojnim povratničkim mjestima veličanstvene džamije su velikim dijelom trajno dobro naše dijaspore, kao i njihov zekat, sadekatu-l-fitr, stipendije te kurbani kupljeni od povratnika.
Pišući rječnikom politike, dijaspora je često u povijesti nadživjela matičnu domovinu, te imala ključnu ulogu u očuvanju ili čak kreiranju matične domovine. Naš najbliži primjer jeste Kosovo koje je, što više nije ni tajna, izgrađeno zahvaljujući prvenstveno Albancima van Kosova pa čak i van Albanije. Bolji poznavaoci prilika kazali bi: zapravo lobijem u Sjedinjenim Američkim Državama. Kakva je trenutna politička situacija u našoj domovini, od konstantnog zveckanja oružjem naših komšija do indolentnog odnosa SAD i Evrope prema političkim opstrukcijama, naša dijaspora bi mogla imati veliku ulogu u izgradnji budućnosti BiH. Stoga, umjesto želje da djecu naše dijaspore, skoro nerealne za djecu koja su digla stambene i poslovne kredite s otplatom do 60. godine života, u skorije vrijeme vidimo kao stalne rezidente BiH radije treba graditi njihov odnos prema BiH na ljubavi njihovih roditelja prema rodnoj grudi i trenutnim političkim potrebama BiH, a na koje oni sutra mogu utjecati kao pravnici, privrednici, političari i evropski komesari. Koliko bi uopšte utjecalo na pozitivne promjene njihovo prisustvo ovdje, ako se uzme u obzir trenutna naša vidljiva i realna politička nemoć iako smo najbrojniji narod?
S druge strane politički lobiji naših komšija u inozemstvu koji se grade od Drugog svjetskog rata, naročito u Americi, Kanadi i Velikoj Britaniji, znatno su oslabljeni djelovanjem udruženja i pojedinaca naše dijaspore. Međutim, koliko doista poznajemo ili imamo budućih ili trenutnih neotkrivenih ili marginaliziranih osoba poput Arminke Helić ili Sanele Jenkins koja je prije sedam godina na Dan nezavisnosti platila kauciju Ejupu Ganiću, čije hapšenje je zahtijevala srpska politika i lobi? Sigurno je neopravdano ovaj posao komunikacije i usmjeravanja budućih generacija naše dijaspore staviti na teret Islamskoj zajednici, ali to će biti jedino realno očekivanje, s obzirom da ona ima jedini sistematski plodotvoran rad s dijasporom, te da su organizaciona tijela Islamske zajednice u dijaspori nadživjela brojne politike u matičnoj domovini i njihove eventualne pokušaje organizacije Bošnjaka u dijaspori. U tom kontekstu je na savjesti brojnih roditelja u bošnjačkoj dijaspori približavanje i usmjeravanje djece i mladih ka džematima i Islamskoj zajednici, barem u ovom patriotskom, ako ne u vjerskom smislu. Također, shodno ovome, zar postoji ijedno opravdanje neke grupe/džemata naših sunarodnjaka u dijaspori da ne budu u sastavu Islamske zajednice?
Svim Bošnjacima diljem svijeta sretan Dan bošnjačke dijaspore
