Pokošeno sijeno

Naizgled zagrljena dva crna oblaka zastala iznad izvora rijeke po kojem se i zemlja zove. Iz te strasti crne suze kaplju. Već stoljećima je tako pa i zraka sunca na izlasku potamni. Zastali nad čovjekom što se ogrnuo u dva milenija patnje i tuđe pohlepe. Pozelenio od muke, ali se na muku navikao da sa njom hodi kao sa tek vjenčanom mladom. Čini se da prkosi, ali nije. To mu se korak od bola skamenio pa tako izgleda više gordo.

Koji si ti?

– Grumen zemlje! Posna ali daje ploda! Iz mene niču sinovi i jablanovi. Isto! I travka što se za lijeka uzima.

Kako te bujice nisu Crnom moru odnijele?

-Ja sam i kamen! Bijeli i sivi! Mnoga stoljeća na meni ispisuju priču ali se priča nikada nije zapisala do kraja. 

– Nisi li munjom brisan godinama? Do sada si prah trebao postati.

-Jesam! U meni munje vatru svoju skriju. Još su mi zahvalne što im vatru čuvam u svojim njedrima.

Oblaci u bijesu udaraju snopom munja, da se činilo kako čovjek izgara na lomači. Stisnuli se, crnu kišu cijede, kao gar što se niz duvar ugleda kada prokisne krov pored odžaka. Spustiše se još bliže čovjeku ispod zelenog ogrtača dok je hodio zemlji Hercegovoj. Nekad se Bosnom zvala zemlja sve do mora Jadranskog.

Kako to govoriš?

-Nije oholo! Zborim jezikom bosanskim. Kako se prvo pismo ovdje nazvalo da čovjek ostavi traga na kamenu kada krene mrijet. Umiranje je ovdje bliže od kragne za vratom a življenje luksuz, samo je za rijetke.

– Još govore držiš?

– Vama je zalud. Ja vremenu zborim. Vi samo čujete sebe. Nije isto grmljavina i prdljavina. Vi ste nalik onom drugom. A vrijeme je kalem novog rađanja. Čovjek je truhli panj umišljenosti o svojoj neprolaznosti. Zato riječ klešem u kamenu da je ni vaše munje neće izbrisati.

– Koja si vjera?

– Tu sam vas čekao. Evo dva stoljeća na tome oštrite svoje munje. Od tog pitanja vaša crnina jača, a to je zlo.

Reći ću da vjerujem u Boga! Jedinog! Pravednog! Milostivog!

Ne krstiš li se?

– Nisam! No pored mene puno je čestitih koji to čine. I svi bi mogli isto vam ovo zboriti. Ali pitali ste za vjeru. Moja je vjera nada što se u čistoj vodi umiva. Bez nje ni gutljaj vode neće mi niz grlo. S njom se pokrivam dok mi donosite studen. S njom hodim na putu do Vladara istine koji je sedam nebesa iznad.

 Ja nemam sumnje u ishod.

Bošnjak li si?

– Svako je ovdje rođen ko Bošnjak pa krstio se ili na sedždu padao. I onaj što šuti kao da ne vjeruje, a vjeruje.

No vi im svojom tamom bacate sjenu na lice da nisu to što su rođeni, nego im tuđe ime nadijevate. Jesam!

Bošnjak sam evo dva milenija. I ono stoljeće kada ste mi ime izbrisali. Jezik bosanski zabranili.  Iz njega vuk svaku je riječ čeljustima kidao i tamo nosio. I tada sam Bošnjak bio. Evo i sad! I biću kada mi kosti budete u grobnicama prenosili. Niz Drinu bacali. U kući lomači spaljivali. Ne znate da tako samo više ničem. Da svaki kamen i svaka travka budem ja. Bošnjak! Na zemlji bosanskoj i kršnoj od kamena što je Hercegovinom zovu. A sve je Bosna. Moji su kraljevi i vaši kraljevi bili. Tamo gdje žanjete munje nekada nije bilo ni zemlje ni jezika. Danas bajagi ima i jednog i drugog. Samo tamo nema čo’jeka!

– Udri!

Začu se grmljavina u oblacima crnim od mržnje prevelike. Munje se poput užarenog koplja zabijale u meso umoreno. A šta je čovjek kad sila udari? Ništa! Ako nema vjere što mu dušu u povoje mota i nadu ojača.

– Eh! Tako je stoljećima!  Zvali ste me cvijećem svojim. Najviše volite da zamirišem na pokošeno sijeno. Zato me  žanjete svojim munjama. Čupate iz korijena ali sjeme nećete zatrti. Vidite onaj bor što se zakačio za stijenu iznad Neretve dolje kod Drežnice. I to je Bošnjak! Niče iz kamena! Raste na kamenu i umire!

U kamenu istinu zbori!

– Stani! Ne progovaraj više!

– Znam, to bi voljeli. No jezik bosanski mi ne dozvoljava šutnju. Jezik je moja sloboda. Dugo je poput Aladina bio zatvoren u boci. Sada me slušajte. Bošnjak dok zbori utihnu zvona crkvena i ezani na minaretima.  Patnja Bošnjaka svakoj je vjeri molitva. Bošnjak će ostati i opstati a oblaci će nestati. Jer je Bošnjak Bogu mio. Upamtite dobro!

– Šuti! Oblaci su prijetili potpunim mrakom.

– Iznad vas je sedam nebesa kojima ste vi samo nečešljana vuna. I neoprana! Iznad vas je Sunce. Kažu, kada prelazi iznad Bosne uvijek spusti koji snop zraka više. Iznad vas je nebrojeno zvijezda i svaka prahom zlatnim Bosnu zasipa. Iznad vas je Mjesec. Pljune na svaku vašu pogrdu spram Bošnjaka. Zato će Bošnjak opstati i Bosna zajedno s njim. Bosna je Una, jedna i jedina. A dolje niz Neretvu, gdje svaka travka je lijek i vi ćete lijeka poželjeti. No nema lijeka za ono od čega bolujete. A gdje lijeka nije smrt čaršafe prostire…

Piše: Said Šteta, književnik i novinar