Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Poezija: Pusto selo

Poezija: Pusto selo

Selo moje, pusto osta.

U sobi zatvorenoj nema gosta,
samo alka paučinu mijenja.
Svitanjem zore i unošenjem sijena.

Od ašika djevojaka,
pjesme momaka i sijela seljana.
Uz zvuk borovih grana i zvona
Milio se život svakog dana.

Kazuje selo jade svoje,
put zarasta sa svih strana
bez musafirskog konaka,
danu bez jutarnjeg merhaba,
akšamske galame krava, ovaca i čobana.

Panjevi voća u tišini mriju i opominju.
U avlijama koprive mirišu umjesto behara.
Ispod sela trešnje stare čekaju konjske samare
da sepete pod gajem rastovare.

U takvom je stanju ostalo selo
od odlaska stada.Tužan!
gledajući kuće napuštene.
Vaktu ostavljene, zaključane.

Pauk odaje mrežom upleo
da se mrav ne bi uselio,
ljudi za lakšim hljebom odoše,
samo stari u njemu ostaše.
.
Osta selo da dočeka kraj života
uz smiraj pustog hlada,
nestala u njemu svaka nada.

Piše: ARMIR HODŽIĆ

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top