Poezija: Najdraži gost

U kući se našoj staroj
Ovom gostu radovalo,
U sobice na čardaku
Sve najbolje prostiralo.

Učili me odvajkada,
Ne postoji dražeg gosta
Kojemu se insan nada,
Od mjeseca lijepog posta.

U godini mnogo dana
Čovjeku je svakom dato,
Ali mjesec ramazana,
Kao među gvožđem zlato.

Ne može se porediti
Dunjalučko ništa s njime,
Srce vjernika ustrepti
Samo kad mu čuje ime.

Ramazan je, ramazan je,
Sve od nekog nura sija,
I duša mi zablistala
K’o kandilji sa džamija!

I ja učim djecu svoju,
Kao što su mene moji,
Od mubrek ramazana,
Draži gost da ne postoji!

Piše: Suada M. Kovačević

Akos.ba