Podrinjac Azir Šabić u okruženju pisao dnevnik iz kojeg su nastale dvije knjige

Azir Šabić (43) uspješni je biznismen i književnik rodom iz Zvornika, koji u proteklih 15 godina živi i radi u Kalesiji. Čovjek koji je svašta u životu predeverao i prošao put od ratnog kurira do uspješnog poduzetnika, te postao vrlo uspješan pisac i književnik. Danas je vlasnik obrtničke limarske radnje  “Limprom“ koja zapošljava jedanaest radnika. Pored svega toga, Azir je našao vremena i da piše. Objavio je četiri knjige, dva ratna dnevnika „U njedrima Udrča“ (2012) i „Drina ih odnijela“ (2013), te dva romana „Sjene crvenih joha“ (2014) i „Kolanje krvi“ (2016).

U neprijateljskom okruženju

Rat, koji je u podrinju počeo mnogo prije zvaničnog početka 08. aprila 1992. godine, Azira je zadesio u rodnoj Jošanici kod Zvornika. Devet mjeseci su bili u neprijateljskom okruženju.

„Još dok je u Hrvatskoj pucalo mi u podrinjskim selima smo čuvali straže na putevima koji su vodili prema srpskim selima. Ovo ističem jer sam već tada sa nekoliko vršnjaka bio na tim stražama sa svojih 17 godina. Kada je puklo, mi smo bili organizovani tek toliko da se zna ko je komandir čete. Naravno, nismo imali oružja sem nekoliko lovačkih pušaka, a moj otac je bio lovac, pa sam ja s njegovom puškom bio na prvoj liniji fronta. Kada je puklo, neki ljudi zreliji su skontali da sam ja premlad da nosim tu pušku, pa su mi dodjelili mjesto kurira pri četi koja će kasnije prerasti u šesti zvornički odred i na toj dužnosti sam ostao oko šest mjeseci.“, priča Azir

Na samom početku rata njegov otac preko šuma izvodi porodicu na sloodnu teritoriju Tuzle u kojoj u ta doba nije bilo rata. Azir je ostao kod kuće da se brine o stoci i izvršava kurirske poslove. Otac se kasnije ipak vratio u okruženje, zbog Azira da ne bude sam.

„Bili smo u okruženju i jeli kukuruz, bundevu, krompir i mlado bukovo lišće. So smo ispirali iz šljake na nekadašnjoj asfaltnoj bazi. O šećeru, cigaretama i bijelom brašnu smo samo sanjali. Na kraju smo zbog gladi morali napustili tu slobodnu teritoriju.“ prisjeća se Azir.

Sve je počelo spontano

Pisanje je počelo u ratnim okolnostima i sasvim slučajno dok se jedne prilike sa sestrom vraćao od tetke koja je živjela u susjednom selu i prolazeći kroz asfaltnu bazu u koju su dan prije upali četnici i JNA, razbacavši kancelariski materijal po krugu firme, Azir je ugledao zeleni rokovnik i nekoliko olovaka. To je bio početak Azirove spisateljske karijere, jer će upravo u tom rokovniku voditi dnevnik u kojeg će svakog dana pisati događaje.

„Moja sestra Safija također je pronašla nekoliko sveski, te smo odlučili da pišemo svoje lične dnevnike. Taj događaj se desio otprilike pretkraj aprila, 1992. godine. Nakon nekoliko dana moja sestra je odustala i otišla s ostalim u pravcu Tuzle, a ja sam u svoj dnevnik, najprije iz dosade, a potom iz želje da to prenesem drugima, upisao sve što se dešavalo od 08. aprila do kraja tog mjeseca i nastavio pisati svaki dan i osjećao sam se lakše zbog toga.“, priča Azir

Proveo je 9 mjeseci u opkoljenoj Kamenici, kako su je mediji u to vrijeme zvali, a radilo se o selima koja su se nalazila u zaleđu Zvornika. Tokom svih devet mjeseci Azir je bio kurir, stražar izviđač i sve ostale dužnosti je obavljao, što mu je pružilo mogućnost da se stalno nalazi u blizini Seferović Almira, komadanta 6 Zvorničkog odreda, te zbog toga ima pristup tačnim informacijama o zbivanjima na terenu. Saborci isprva pozitivno gledali na Azirovo pisanje, ali kada su se našli u obruču planine Udrč, uplašili su Šabićevog pisanja, jer su strahovali da bi se četnici, ako ih zarobe, mogli da se dočepaju njegovih dnevnika što bi im glave došlo.

„Uvijek sam imao dobre informacije za svoj dnevnik i zbog toga sam nekako bio blizak sa komadantom, iako on uopće nije znao da ja pišem dnevnik. Vrlo mali broj ljudi je to znao i uglavnom su to doživljavali sa određenom dozom čuđenja. Jedne prilike kada su nas četnici stjerali u planinu Udrč gdje proveli 21 dan bez hrane, uzeo sam dnevnik da zapišem šta se dogodilo taj dan, a moj amidžić Redžo me iskritikovao govoreći. „De ba dijete ostavi se toga! Ne glumi Vladimira Nazora.“ To je trajalo sve do 02. februara, 1993 godine, kada smo preko šuma izašli na slobodnu teritoriju sadašnje općine Sapna. Put je bio dalek, a moj otac je bio vrlo zabrinut za mene zbog toga što nosim taj dnevnik, bojeći se da ne upanem u četničke ruke s tim.“, priča Azir

Prilikom izlaska na slobodnu teritoriju, Azir je odlučio da ne baca dnevnik, te ga je u ruksaku prenio dok su se ljudi čudili zašto on nosi te sveske u kojima vodi svoj dnevnik, dok svi ostali nose hranu i odjeću.

„Dnevnik sam nastavio pisati čitav rat, tačnije 1464 dana. Poslje rata sam se zabavio poslom kako bi sebi napravio kuću a dnevnici su ostali u ladicama punih 20 godina. U međuvremenu sam kupio plac, napravio malo kuće i osnovao firmu koja danas ima 11 uposlenih radnika. Firma se bavi građevinskom limarijom, a ove godine smo započeli projekat  nabavke mašina kako bi otpočeli sa proizvodnjom peći za centralno grijanje na pelet. Hvala Allahu, dž.š., pri kraju smo tog projekta.“, kaže Azir

Susret s književnikom

Tokom 2013. godine, kako kaže sasvim slučajno se susreće s književnikom Mehmedom Đedovićem koji mu je pomogao da svoj dnevnik pretvori u dvije knjige. Prva knjiga nosi naziv u „Njedrima udrča“ a druga „Drina ih odnjela“. Azir je poslje toga napisao i dva romana od kojih prvi „Sjene crvenih joha“ a druga „Kolanje krvi“ po čijem je prologu snimljen kratki igrani film „Kušlat džamija u kojoj od petka do petka klanjaju dženetske ptice“. Film će biti prikazan ovih dana na festivalu u Krajini.

„Film je moja ideja, moj projekat kojeg sam lično finansirao, a redatelj je Sulejman Muratović. Muziku za film je napisao Armin Muzeferija.“, otkriva nam Azir, koji kaže da već radi na novoj knjizi, ali neće žuriti sa njenim objavljivanjem.

Fahrudin Vojić za Akos.ba