Pismo efendiji: Ahmediji koja mi pokaza puteve vjere  

Kako se, naime, čovjek pomiri sa gubitkom dragih ljudi? Kad kažem gubitak, ne mislim nužno na prekidanje međuljudskih odnosa, već samo na vremensku odrednicu izraženu u kilometrima? Istina, može se ovo i jednostavnije reći. Ali nekako izbjegavam. Teško mi je to izgovoriti, jer paralelno sa izgovorom ide i zamišljanje situacije, a tu već postajem emotivna. Koliko je tek teško učiniti hidžru? Onima koji je čine, zarad vjere, zarad nauke ili jednostavno zato što  nafaka izvire na drugom mjestu. No, život teče onako kako je propisano uprkos našem buntovnom protivljenju. Jer, ljudi smo. I griješimo. Ma koliko vremena provodili na namazu, ona iskušenja pred kojima se nađemo, u prvi mah svi odbijamo prihvatiti.

Jedan insan od krvi i mesa, onaj na čijoj je glavi ahmedija poput fenjera u najtamnijom noći obasjavala staze mnogim tragačima za Istinom, za naukom za koji dan napušta jedno malo mjesto kraj Lašve. Njegova ahmedija nastavit će sijati kilometrima daleko od žubora potoka što izvire negdje na planini Kruščici. I neće se više dolinom Lašve razlijevati milozvučni glas moga efendije. A trideset je godina ranom zorom pozivao na namaz. Ibrahim-efendija Halilović, čovjek je o kojem pričam.

U mekteb sam krenula rano, sa nepunih pet godina. Možda ne svojom voljom, ali odgoj u tradicionalnoj islamskoj porodici nalagao je tako. Nisam bila jedino dijete u mektebu. No, za mog efendiju nije bio problem da podučava djecu od 5 pa do 15 godina. I starije ako treba. I nije bilo važno to što smo kao djeca bili izrazito nestašni, što smo mu „skakali po glavi“. On je i dalje bio uporan u želji da mi budemo redovni i savijesni spram onoga čemu nas je podučavao.

Da budemo muslimani, i to ne samo jer nosimo muslimanska imena. Zamjerila sam mu možda što sam pojedine lekcije iz sufare morala prolaziti dva ili više puta. I što sam ih morala prepisivati. Sve to je oduzimalo vrijeme od igre. U mekteb se ionako išlo vikendom. No, kako su godine prolazile, i kako se približavalo vrijeme kada ću napustiti rodno mjesto u potrazi za znanjem, tako sam ga sve više razumjela. Pitala sam samu sebe hoću li ostati dosljedna onome čemu me učio (jesam li  trebala prepisati lekciju- Harf Lam još jedanput)? Odlaskom u neku drugu školu, izuzev u medresu, rizik je bio veći. A onda odlazim, s emanetom da čuvam naučeno. Neki su pametni ljudi znali reći da učenik uvijek mora poštovati onoga ko ga je naučio onome što zna jer teško je, naime, doseći tu deredžu, prikupiti iskustvo u kratkom periodu života i biti veći od onih koji su te učili.

Roditelji su me naučili da svoje učitelje gledam s poštovanjem, ponizno. Zato je bitno naglasiti: Čovjek mora da se trudi, da bude marljiv i vrijedan. Na putu nauke treba težiti da bude bolji i dati doprinos, onoliko koliko može. To ga Bog duži. Ali ne smije zaboraviti ko ga je naučio da piše, da čita. Ne smije podići glas na onoga ko je imao strpljenja za prve stepenice na putu Ilma. Kao majka, koja je tu da pridrži dijete kada padne dok uči prve korake. Podići će ga sto puta ako je potrebno. I neće izgubiti strpljenje. Jer, najbitnije je da učvrstiti hod. Ako su prvi koraci čvrsti, i sljedeći će životni izazovi biti lakši. Isto je i sa učiteljima. U ovom slučaju muallimom. Doduše oni nas podučavaju slovima, harfovima. I razumljivo je da za tu vrstu učenja nisu svi podjednako zainteresovani. No, ovdje govorimo o muallimu kojem je svaka učenička mrzovolja padala teško, čini mi se poput rane dobijene u bitci. Davala mu je novu snagu i ustrajnost. Njegova je bitka, bitka na Božijem putu i ostavila je  tragove. Bore na licu i sijede u kosi. Svaka pošteno zarađena.

Hoću reći, da mu  Allah  Uzvišeni podari za svaku tu boru, i svaku sijedu na hiljade sevapa i deredža. I sama sam mu možda poneku zadala. Ipak, nisam ga iznevjerila. Ne želim ovdje staviti akcenat na sebe, nego kazati da sam ja samo jedna niska u đerdanu. Jer, moj ih je efendija svake godine nizao stotinu i dvadeset, trideset…U svaki bobak ulagao jednako truda, volje i želje. I tako godinama slagao diplome najboljeg imama, najuspješnijeg muallima u svoju seharu uspomena. Diplomu najboljeg čovjeka neće dodati u tu seharu. Jer nažalost, kod nas na dunjaluku ona se ne dodjeljuje. I da, svaka medalja ima dva lica. Ja ovdje pričam samo o ulozi Ibrahim-efendije kao muallima.

S druge strane, on je bio imam, koji je petkom hrabro stajao pred stotine muslimana, vjernika i držao hutbe. Pozivao nas da budemo bolji, da ostavimo ono zbog čega nam se dešavaju ružne stvari. Vjerovatno djeluje otrcano ova priča o jednom običnom insanu. No, sahraniti tri mala čovjeka u dobi od  svega deset godina nije jednostavno. Zajednici, roditeljima, učiteljima ali ni njemu koji je tu djecu gledao kako odrastaju i sa kojom je izučavao šarte vjere, nadajući se da neće baš on biti taj koji će im klanjati dženaze. Živio je sa nama naše živote, onoliko koliko mu je služba nalagala, i dodatno koliko je morao. Jer volio je svakog svog učenika, svakog svog džematliju.

***

Pitam se, je li teže onom koji čini hidžru ili onome koji ostaje? Činiti hidžru teško je. Znam to. Daleko sam od rodnog mjesta. I svaki put kada ga napuštam noge su teške poput olova. Zato znam da ni mome efendiji neće biti lahko ostaviti sve uspomene. Ni svoje đerdane u mektebu. Ni džematlije, ni džamiju u kojoj je službovao čitavu jednu mladost. Ali isto tako, ni onima koji ostanu neće biti lahko. Na sabah ih neće buditi isti glas. Namaz im neće predvoditi isti čovjek. Doći će neko drugi. Vjerovatno mlađi, milozvučnog glasa. I nastojat će biti jednako dobar. Možda će biti i bolji. Samo, trideset godina će biti potrebno da se naviknemo. I neko drugi, i mi. Jer sve ahmedije sijaju, ali ahmedija moga Ibrahim-efendije sijalala je posebnim sjajem. Tako vjerujem, malo koja umije. Malo je dobrih ljudi na ovom dunjaluku ostalo. Samim time, još je manje dobrih učitelja. Pogotovu onih što ostavljaju traga na nečiju mladost. A ponajmanje onih što ostavljaju trag ispod zvijezda u ovom karavaktu.

Autorica: Amila Hlivnjak

Napomena: Ibrahim ef. Halilović imam je džemata Kruščica već 30 godina. Od 1. maja 2019, njegov poziv imam seli se na lokaciju u blizini Sanskog Mosta, nedaleko od mjesta gdje je započeo svoj imamski poziv. Ovaj tekst je moje lično hvala čovjeku koji me naučio prvim harfovima, šartovima i drugim postulatima vjere.

Akos.ba