Pero kao metafora kalašnjikova
Piše: Elvedin Nezirovic
Dugo me jedan tekst nije tako duboko pogodio kao tekst Veselina Gatala, pod naslovom „Radno mjesto Srebrenica“, koji se ovih dana pojavio na portalu Pogled.ba. Možda bi, ipak, bilo preciznije reći da ono što me je toliko povrijedilo i nije tekst sam – toliko je očajno napisan da stoji u nekoj vrsti subverzivnog odnosa spram samog sebe – nego motiv iz kojeg je nastao. Motiv, kojeg generiše ona mračna sila u ljudskom biću, koja, kako to kaže Tvrtko Kulenović u Istoriji bolesti, samo čeka “da popusti naša kontrola, da se savlada površinski napon, pa da ona uzme stvar u svoje ruke”.
Nakon čitanja, najprije sam pomislio da bi bilo sasvim pogrešno javno reagirati na takav ispljuvak, prije svega jer na Gatala gledam kao na bezvrijednog režimskog potrčka koji će za sitan honorar napisati afirmativan tekst i o samom đavlu ako to zatreba laktaškom vođi i koji, usto, dobro naplaćuje negativni publicitet s ovu stranu entitetske linije.
A onda sam shvatio da sam riječ bezvrijedan, ma koliko god se na prvi mah činilo da pristaje ovom bivšem samoproglašenom liberalu i članu mostarskg ogranka SDP-a, u njegovom slučaju prilično precijenio. Jer biti bezvrijedan znači doseći nultu tačku na skali određenih vrijednosti. Vrijednost Gatalovih tekstova, i estetska i etička, pa i vrijednost čitave njegove književnosti, već odavno se kreće u pravcu obrnutom od onog koji na pomenutoj skali označava nulu ili vrijednosti desno od nule. Drugim riječima, sve ono što Gatalo danas utjelovljuje, i kao pisac i kao „moralna ličnost“, predstavlja potpunu atrofiju svih vrijednosti i njihov sunovrat u minus smjeru.
Za to postoji konkretan razlog – otkako se uhljebio u Banja Luci, prestao je da piše, a počeo da mrzi. I za razliku od pisanja, to mu prilično dobro ide. Sasvim razumljivo, rekao bih, jer uči od najboljih. A, usto, i mnogo se bolje plaća.
„Muškarci su istodobno napustili svoje žene i djecu ostavivši ih na milost i nemilost neprijatelju, ali to nije ova priča“ – tako ovaj bivši Mostarac danas vidi srebrenički genocid. U prvi mah nisam mogao da vjerujem da piše baš tako, pa sam provjerio. Međutim, tačno je, stoji baš tako: „Muškarci su istodobno napustili svoje žene i djecu ostavivši ih na milost i nemilost neprijatelju, ali to nije ova priča“. Provjerite i sami, evo link: (http://www.pogled.ba/clanak/veselin-gatalo-radno-mjesto-srebrenica/119687)
Kada se tekst pročita do kraja, ova rečenica iznenada dobije sasvim drugi smisao, koji vas svojim užasom naprosto udari u pleksus: njena logika ne zasniva se na tobožnjem kukavičluku srebreničkih muškaraca, koji su, pazi molim te izraza: „napustili“ žene i djecu, kako bi to njen autor silno volio da predstavi, nego na jednoj patološkoj mržnji, na jednom iskrenom žalu što se oni koji su se drznuli bježati od smrti nakon zauzimanja UN-ove zaštićene zone u Srebrenici od strane Mladićevih hordi, nisu odmah predali i bili strijeljani, jer bi im time uštedili vrijeme i municiju. To je ono što se iščitava iz ove rečenice kada se ona shvati u kontekstu u kojem je upotrijebljena. Da stvar bude još tragičnija, to je jedina dimenzija na kojoj tekst funkcionira: iako je svakom iole normalnom čitaocu odiozan, on uvjerljivo oslikava osnovnu zamisao autora. A to je moguće samo zato što vam za ovakvu vrstu pisanja književno umijeće uopće nije potrebno: dovoljno je samo da mrzite. Odistinski ili za novac, sasvim svejedno.
Gatalo je, tako, u samo jednom tekstu, od vlastitog pera uspio napraviti metaforu kalašnjikova u rukama pripadnika Drugog odreda Specijalne policije MUP-a Republike Srpske s Jahorine ili, recimo, vojnika Interventnog voda 3. bataljona Bratunačke brigade, kojim je između ostalih, ubijen i petnaestogodišnji Damir Suljić, najmlađa žrtva genocida u Srebrenici ukopana 11. jula ove godine. A to mu je, da se razumijemo, i bio cilj.
Ima toga još u tom odvratnom tekstu što zvuči plitko i primitivno, ali se, uisitnu, na to ne vrijedi obazirati jer je to toliko loše zamišljeno i toliko loše napisano da imate osjećaj kao da riječi ne mogu podnijeti svoje vlastito značenje, kao da se, na neki način, i same stide onoga što im autor učitava. S druge strane, dokazivati ovdje da je autorov smisao za ironiju na nivou srednješkolca bio bi uzaludan posao, jer niti bi autor iz toga nešto naučio, niti bi ovaj gorak osjećaj u ustima nestao.
Pa ipak, treba reagovati. Treba reći – da, pročitali smo tvoju kolumnu. Da, zaboljele su nas tvoje riječi. I tvoja mržnja nas je zaboljela. Ali to samo znači da smo, nakon svega što nas je snašlo, ipak ostali ljudi.
Za razliku od tebe, čija se čovječnost dade izraziti jedino pridjevom – “bivši”.
