Percepcija da su Erdoǧan i Gülen dijelili istu ideologiju jedna je od najvećih zabluda o savremenoj Turskoj

Piše: Osman SOFTIĆ

Fetullah Gülen pokušao se svijetu predstaviti kao “umjereni islamski lider” odan međuvjerskom dijalogu i obrazovanju i kao “legitimni” baštinik i savremeni eksponent islamskih reformatorskih ideja Saida Nursija, poznatog kao Bediuzzeman, obnovitelj vjere. Zbog pokušaja eksproprijacije i monopoliziranja Nursijeve islamske misli, sljedbenike “Hizmeta”, poznatijeg kao FETÖ, također nazivaju i nurdžijama (nurcu).

U našoj zemlji još uvijek postoji zabluda o tome kako je između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoǧana i Fetullaha Gülena donedavno postojala bliska veza i prijateljstvo, a između pokreta “Hizmet” i islamskog pravca “Millî Görüş” (Nacionalna vizija), čiji je vjerni sljedbenik predsjednik Erdoǧan, konvergencija i bliskost.

“HIZMET” I AK PARTIJA BAŠTINICI DVIJU SUPROTSTAVLJENIH TRADICIJA I PRAVACA MIŠLJENJA

 Takva percepcija rezultat je površnog poznavanja turskih političkih prilika. Naprotiv, radi se o dvama izuzetno suprotstavljenim ideološkim pravcima koji nikad nisu dijelili istu ideološku platformu. Jedino što im je bilo zajedničko jeste stanoviti konzervatizam i snažan animozitet prema agresivnom kemalističkom sekularizmu. Paradoksalno je, pak, da je sam Gülen, unatoč busanju u prsa svojim navodnim konzervatizmom, sve vrijeme bio bliži kemalizmu nego islamskoj viziji Turske, čiji je originalni moderni ideolog Necmettin Erbakan, koji je tu viziju prezentirao u programu Refah partije. Suosnivači Refah partije, pored Erbakana, bili su i Ali Türkmen i Ahmet Tekdal. Erbakanova koaliciona vlada srušena je tihim državnim udarom 1997. godine. Oko svega drugog “Hizmet” i AK partija, a posebno Erdoǧan, razilazili su se. Stoga je potpuno pogrešno u ideološkom pogledu povlačiti znak jednakosti između Gülena i Erdoǧana. Također je pogrešno tvrditi da je sukob među njima iniciran zbog borbe za vlast, novac, prestiž i moć, kao što to neki pokušavaju plasirati u različitim medijima na Zapadu, ali i kod nas u BiH.

AK partija prvi je put vlast osvojila na demokratskim izborima 2002. godine. Logično je da je zbog nekih konvergentnih stajališta odnos AK partije i “Hizmeta”, na određen način, smatran taktičkom koalicijom. Ipak treba imati na umu da su “Hizmet” i AK partija baštinici dviju suprotstavljenih tradicija i pravaca mišljenja. AK partijom dominira nakšibendijska islamska tradicija bliska ideologiji Muslimanske braće u arapskom svijetu. Međutim, pokušaj turske vojske da spriječi implementaciju programa AK partije, koji je objelodanjen u memorandumu vojske objavljenom 2007. godine, podjednako je bio uplašio i “Hizmet” i vrhušku AK partije. Strah demokratski izabrane vlade AK partije, koja u to vrijeme još nije bila u potpunosti konsolidirala svoju vlast, omogućio je provođenje sudskih procesa “Ergenekon” i “Bayloz”, za vrijeme kojih su utamničeni mnogi oficiri, novinari, intelektualci i disidenti. Kasnije, kada je utvrđeno da su pomenuti sudski procesi bili politički motivirani i namješteni od strane gülenista, kako bi se što veći broj njihovih odanih sljedbenika infiltrirao u strukture policije, tužiteljstva i sudstva, vinovnici tih procesa, sve do posljednjeg, oslobođeni su i proglašeni nevinim. To se desilo tek nakon što je Erdoǧanova Vlada uspjela eliminirati znatan broj gülenista iz državnih institucija.

KAKO SU GÜLENISTI DEMONSTRIRALI SILU

Ovakav ishod procesa najbolji je dokaz da Erdoǧanova Vlada nije stajala iza namještanja političkih suđenja kao što to danas neki maliciozni kritičari turskog predsjednika pokušavaju pripisati, već su za to odgovorni pripadnici FETÖ-a. Imao sam priliku razgovarati s nekim od najpoznatijih utamničenih službenika turske nacionalne sigurnosti: Hanefijem Avcıjem, Eminom Arslanom i Sabrijem Uzunom, nekadašnjim najvišim dužnosnicima turske policije koji su mi potvrdili da su bili žrtve FETÖ-a. Hanefi Avcı, bivši šef obavještajnog odjela istanbulske policije, uslijed pomenutog procesa, u zatvoru je proveo tri godine, nakon što su ga sudije FETÖ-a osudile na 15 godina i tri mjeseca robije jer je, navodno, bio pripadnik tajne ultraljevičarske organizacije “Devrimci Karargâh”, iako je njegov konzervativni i patriotski kredibilitet bio poznat gülenistima jer je i sam ranije pripadao ovom pokretu. Hanefi Avcı objavio je 2010. godine autobiografsko djelo Haliç’te Yaşayan Simonlar: Dün Devlet Bugün Cemaat, u kojem je opisao različite aspekte turske duboke države – deep state – uključujući i pozadinu slučaja “Ergenekon”, te način na koji su se gülenisti uvukli u policijske strukture.

Avcı je objasnio i kako su gülenisti imali privilegiran pristup tajnom snimanju razgovora turskih dužnosnika koje bi poslije objavljivali kada je to za njih bilo politički oportuno. Avcı je također objasnio da su i njega na taj način prisluškivali i snimali njegove razgovore. Avcıjeva knjiga postala je bestseler u Turskoj. Uhapšen je 2010. godine pod optužbom da je bio povezan s terorističkom organizacijom. Avcı je kasnije optužen i u slučaju “Odatv”. Koliko je Avcı bio opasan za güleniste FETÖ-a, govori sama činjenica da su tužioci za njega tražili kaznu od 50 godina zatvora. Stvarni razlog njegovog hapšenja bila je demonstracija sile gülenista koji su ga time pokušali kazniti jer se usudio napisati knjigu u kojoj je razotkrio tajne operacije sljedbenika FETÖ-a u turskim policijskim i sigurnosnim strukturama. Istu sudbinu doživjeli su i novinari Nedim Şener i Ahmet Şık. Potonji je autor knjige Imamova vojska, u kojoj je razotkrio tamnu stranu “Hizmeta”, koja je, nažalost, manje poznata svjetskoj javnosti. Objavljivanje pomenute knjige bilo je zabranjeno sve dok su gülenisti imali moć u Turskoj. Također, jedan od najvećih turskih povjesničara, profesor Necip Hablemitoğlu, koji se bavio izučavanjem manjinskih turskih zajednica na Balkanu, ubijen je 2002. godine na pragu svoje kuće u Ankari. Njegovo ubistvo još je uvijek nerazjašnjeno. Turska Vlada smatra da su ga najvjerovatnije likvidirali gülenisti, i to zbog knjige koju je planirao objaviti o Gülenovom ekstremističkom kultu “Hizmet”, koji danas poznajemo kao FETÖ.

Kompletan proces “Ergenekon” skrojen je u Gülenovoj jazbini u Pennsylvaniji, a njegovi izvršioci bili su gülenisti u Turskoj koji su se do tada već bili uspješno infiltrirali u najosjetljivije državne institucije – deep state. Moglo bi se reći da su gülenisti u to vrijeme više preferirali vlast AK partije, od vlasti vojske ili sekularista, jer su bili duboko uvjereni da u svakom momentu mogu kontrolirati AK partiju, pa čak i samog Erdoǧana. Gülenistima je savršeno odgovarala politička snaga AK partije, koja je imala najsnažnije uporište u narodu, kako bi njene mehanizme mogli koristiti za svoje ciljeve, kontrolu turske države, vjerno služeći interesima centara moći na Zapadu, kojima su i danas subordinirani i odani.

NAKŠIBENDIJE SU SE UKLJUČIVALE U POLITIKU U CILJU OŽIVLJAVANJA TURSKE TRADICIJE

No, predsjednik Erdoǧan bio je odan islamskom pravcu “Millî Görüş”, zapravo idejama Necmettina Erbakana, čija je politička ideologija utemeljena na idejama halidijskog ogranka nakšibendijskog derviškog reda, poznatijeg kao “İskender pasını” krilo ovog reda, koje se ozbiljno razlikovalo od većine sufijskih redova kojim dominira vjerska pasivnost i izraženi ezoterizam. Nakšibendijski derviški red najveći je i jedan je od rijetkih čiji korijeni ne sežu do samog Alije ibn Abija Taliba, rođaka i zeta poslanika Muhammeda, a.s., čime se smatra uporištem ortodoksne tradicije sunijskog islama. Halidijski ogranak dobio je naziv po njegovom utemeljivaču Halidu Bagdadiju, koji je živio u sedmom stoljeću. Bagdadi je bio poznat po tome što je insistirao na strogom pridržavanju šerijata i sunneta poslanika Muhammeda, a.s. Pripadnici nakšibendijskog reda žestoko su se suprotstavljali zapadnim reformama Osmanskog carstva koje su provođene tokom 19. stoljeća.

Nakon proglašenja turske republike, ovaj red bio je sistematski marginaliziran. Tek nakon smrti Kemala Atatürka, pripadnici nakšibendijske islamske tradicije počeli su se aktivno uključivati u političke procese u cilju oživljavanja turskih islamskih vrijednosti i tradicije. Ovaj pravac islamskog političkog i vjerskog mišljenja u Turskoj bio je inspiriran mišlju i idejama islamskih reformatora Jamaluddina al-Afganija, Sayyeda Qutba i političke misli egipatskog Muslimanskog bratstva, koji su imali snažan utjecaj na razvoj političkog islama u Turskoj. Stoga dolazimo do zaključka da je islamska komponenta političkog programa AK partije, zapravo, odraz šireg islamskog političkog mišljenja koji su iz Egipta u Tursku svojim spisateljskim radom uveli Zahid Koktu i Ešref Edip, posebno Edip, koji je za vrijeme boravka u Egiptu bio inspiriran idejama Muslimanske braće i koji je Erbakanu predložio naziv partije i napisao njen program.

Stoga možemo kazati da je “Millî Görüş” duboko ukorijenjen u idejama političkog islama koji je manje okrenut turskom etničkom nacionalizmu, a više općem islamskom identitetu. Upravo nam ova karakteristika pomaže da shvatimo transnacionalne karakteristike AK partije, posebno turskog predsjednika Erdoǧana i fokus njegove administracije na izgradnju bliskih odnosa različitih muslimanskih zemalja ili muslimanskih zajednica na Balkanu i islamskom svijetu u širem smislu. Zapadni naučnici koji djeluju u službi američkog globalnog hegemonizma koji karakterizira ozbiljan animozitet prema političkom islamu duboko su svjesni ovog diskursa turske države pod vlašću AK partije, posebno Erdoǧanovog liderstva, tako da nas uopće ne treba čuditi frapantni obim, energija i sofisticiranost zapadne antiturske propagande koju svjedočimo proteklih nekoliko godina. Gülenov pokret FETÖ samo je jedan od brojnih mehanizama koje su zapadni centri moći iskoristili za diskreditaciju islamskog političkog projekta AK partije i samog Erdoǧana.

Zapadu je, dakako, puno više odgovarao “Gülenov pokret ‘Hizmet’ i njegova interpretacija islama”, budući da se suprotstavljao direktnom uključivanju svojih sljedbenika u politiku, jer bi oni time, navodno, povrijedili esenciju služenja vjeri. Gülen je, stoga, gajio neskriveni prezir prema političkom islamu koji je u Turskoj postao prepoznatljiv krajem šezdesetih godina. Nurdžije su, stoga, po preporuci Fetullaha Gülena, uglavnom pružale podršku sekularnim političkim partijama desne orijentacije. Gülenisti nikad nisu podržali Necmettina Erbakana i njegove političke ideje, navodno na tragu političkog diskursa Saida Nursija, koji se također protivio osnivanju islamskih političkih partija. Stoga uopće ne iznenađuje izrazito sekularistička osobenost Gülenovog pokreta koja je postala najprihvatljivija za zapadne centre moći.

SERVIRANJE ISLAMA PO MJERI ZAPADA I IZRAELA

Gülenov pokret FETÖ kukavičje je jaje podmetnuto turskim muslimanima kao modernistički islamski diskurs u čijem su duhu globalni svjetski moćnici pokušali oblikovati svijest muslimanskog ummeta kako on ne bi posegnuo za svojim autentičnim islamskim vrijednostima. Stoga ne čudi da je za svoje sjedište Gülen odabrao baš SAD i što su Gülenove škole dobile tako jaku podršku zapadnih zemalja i drugih područja gdje Amerikanci i njihovi zapadni saveznici imaju utjecaj i kontrolu. U mnogim zapadnim zemljama treba se dobro namučiti da bi se dobila dozvola za izgradnju najobičnijeg mesdžida, a posebno munare, ali su zato obrazovne institucije FETÖ-a rasprostranjene širom Zapada, gdje uživaju jaku diplomatsku podršku, kao i podršku katoličke crkve. Na Katoličkom univerzitetu u Melbourneu, u Australiji, već duže vrijeme djeluje katedra Fetullah Gülen za islamske studije. Sramota je za islamski ummet, pored hiljada uglednih islamskih naučnika, da ličnost koja uopće ne posjeduje formalne kvalifikacije u islamskim naukama bude nametnuta muslimanima kao uzor u tumačenju islama.

Utjecaj FETÖ-a u muslimanskim zemljama najbolje govori koliko su muslimanski narodi naivni, lahkovjerni, površni i povodljivi, da je njima vrlo jednostavno manipulirati i servirati im islam po mjeri Zapada koji neće dovoditi u pitanje zapadni imperijalizam, ropstvo i okupaciju muslimanskih zemalja. S obzirom na to da Gülenov pokret ima snažno uporište u najsekularnijem i najliberalnijem dijelu Turske, u kojem živi najveći broj balkanskih muslimana, otuda ne čudi veliki interes ovog pokreta za muslimane Balkana koje želi oblikovati po svojim uzusima. Izrazito nacionalističko obilježje FETÖ-a prispodobilo mu je podršku među turskim nacionalistima, a masovna infiltracija gülenista u najosjetljivije strukture turske države reflektira nacionalistički i etatistički karakter ovog pokreta, za razliku od AK partije, koja baštini misao i ideje islamskog zajedništva, solidarnosti i ummeta.

Gülenisti su, stoga, bili posebno nervozni kada je Erdoganova Vlada bila započela dijalog s Kurdima na bazi islamskog bratstva i odmah su objelodanili tajne pregovore Vlade s kurdskim predstavnicima u Oslu, nakon čega su pokušali uhapsiti šefa Turske obavještajne službe MIT Hakana Fidana, koji se i danas nalazi na ovoj funkciji, a kojeg su gülenisti optužili da je Iranu odavao tajne informacije o izraelskim špijunima koji djeluju na teritoriji Irana. Bliskost FETÖ‑a Izraelu također je jedna od karakteristika ovog pokreta po kojem se razlikuje od AK partije. U intervjuu koji je dao Wall Street Journalu, nakon što je Flotila Mavi Marmara pokušala dostaviti pomoć narodu Gaze pod opsadom, Fetullah Gülen izjavio je kako je to bilo prkošenje vlastima Izraela od kojih je Erdoǧan trebao tražiti odobrenje za dostavu pomoći. Osim toga, gülenistički mediji uporno su vodili kampanju protiv Irana.

Gülenisti su također svim sredstvima zagovarali zapadne intervencije u cilju promjene režima u Libiji i Siriji. Da Erdoǧanova Vlada nije djelovala na vrijeme i efikasno, gülenisti, država u državi, uspostavili bi potpunu kontrolu nad AK partijom, čime bi Tursku upotrijebili kao servis za ostvarivanje zapadnih ekonomskih i geopolitičkih ciljeva. Recepa Tayyipa Erdoǧana, koji im se efikasno suprotstavio, spriječivši time potpunu “gülenizaciju” Turske, Zapad i danas sistemski pokušava demonizirati, nakon niza propalih pokušaja njegovog svrgavanja koji su kulminirali pokušajem gülenističkog državnog udara 15. jula 2016. godine. Srećom, narod Turske prozrijeo je nakane gülenista i njihovih mentora na Zapadu i stao je u odbranu turske slobode, demokratije, suvereniteta i nezavisnosti. FETÖ se nije odrekao svojih ciljeva, a opasnost za Tursku mogla bi doći i s Balkana, gdje FETÖ još uvijek neometano djeluje.

Stav.ba