Patnje u Palestini ne jenjavaju ni 30 godina od osnivanja države

 Nacionalno palestinsko vijeće pri Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) 1988. u Alžiru saopćilo je da je osnovana država Palestina.

Od početka je bilo jasno da će put Palestinaca biti trnovit, a na njemu je stradalo na desetine hiljada ljudi, čiji je jedini cilj bio živjeti slobodno pod zastavom nezavisne države. Stotine hiljada ljudi su prognane.

Iako je Palestinu dosad priznalo 140 zemalja, njena teritorija je još uvijek pod okupacijom i blokadom Izraela.

Zemlje poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske još uvijek nisu priznale Palestinu.

Turska je među prvim zemljama koje su priznale nezavisnost Palestine, a ujedno i zemlja koja pruža najveću političku podršku palestinskom narodu u borbi za nezavisnost.

Izrael trenutno pod okupacijom drži 85 posto historijskog palestinsakog teritorija koji se prostire na 27.000 kilometara kvadratnih, dok Palestinci mogu koristiti svega 15 posto.

Područja pod okupacijom koje Palestinci mogu djelimično koristiti su Istočni Jerusalem, Zapadna obala i Pojas Gaze, a Palestina u ovim regijama želi puni suverenitet.

Istočni Jerusalem je grad u kojem se nalazi džamija Al-Aksa, koja je bila prva Kibla, prema kojoj su se muslimani okretali tokom molitve. Osim toga, u ovom gradu se nalaze i najznačajnija sveta mjesta kršćana i jevreja.

Također, Britanci su u Prvom svjetskom ratu počeli okupirati područje koje je bilo u sklopu Osmanskog carstva, a 9. decembra 1917. ušli su u Jerusalem. Nakon toga počinje bolan proces za palestinski narod.

Nedugo prije okupacije Jerusalema, 2. novembra 1917. pismom poznatom i pod nazivom “Balfourova deklaracija” promijenjena je sudbina Palestine.

Britanci su ignorirali naseljavanja Jevreja iz svih dijelova svijeta na palestinskoj teritoriji, koja su bila veća iz dana u dan.

Sukobi između Arapa i Jevreja doveli su do toga da Britanci ovo pitanje iznesu pred Ujedinjene narode (UN).

Status Istočnog Jerusalema smatra se i jednom od najvećih prepreka u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja.

Prema planu UN-a iz 1947. godine, palestinski teritorij trebao je biti podijeljen između Jevreja i Arapa, a grad Jerusalem je trebao dobiti poseban status koji će biti pod kontrolom međunarodne zajednice.

Cionističke snage su tokom rata 1948. godine preuzele kontrolu nad zapadnim dijelom Jerusalema.

Kršenjem međunarodnog prava, Izrael je 1967. godine preuzeo istočni dio starog Jerusalema, te proglasio kako na ovom dijelu važe izraelski zakoni. Na taj način, Izrael je de facto sebi pripojio Istočni Jerusalem.

Izraelski parlament je 1980. godine usvojio zakon kojim Jerusalem, sa istočnim i zapadnim dijelom, proglašava “glavnim gradom Izraela”. To je bilo i zvanično pripajanje Istočnog Jerusalema.

Kao odgovor na to, Vijeće sigurnosti je iste godine usvojilo rezoluciju kojom se poništava izraelsko pripajanje Istočnog Jerusalema, odnosno njegovo proglašavanje glavnog grada Izraela.

Ipak, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Donald Trump 6. decembra 2017. Jerusalem je priznao za glavni grad Izraela, a potom je ambasada SAD-a 14. maja  2018. izmještena iz Tel Aviva u Jerusalem.

U Istočnom Jerusalemu danas živi 316 hiljada Palestinaca i 220.000 jevrejskih doseljenika. Kada je riječ o Zapadnoj obali, Izrael je i pored svih negodovanja i protivljena iz svijeta, više od 50 godina nastavio bespravno graditi naselja na ovoj teritoriji. Tako, na Zapadnoj obali, na kojoj se nalazi nalazi oko 250 nelegalnih jevrejskih naselja, živi oko 500.000 doseljenika.

U sklopu Drugog sporazuma iz Osla, koji je potpisan 1995. godine, Zapadna obala podijeljena je u zone A, B i C.

Zonom “A” na 18 posto teritorija u potpunosti upravlja Palestina, zonom “B” na 21 posto teritorija upravlja Palestina, a sigurnost na ovom dijelu pripada Izraelu, dok najvećom, zonom “C”, odnosno na 61 posto teritorije, u potpunosti upravlja Izrael.

Sporazum je predviđao da se izraelski vojnici u periodu od prvih pet godina povuku iz Pojasa Gaze i Erihe. Osim toga, upravljanje na Zapadnoj obali i u Gazi trebalo je pripasti Palestini.

Od 1999. godine planirano je da se dođe do sporazuma oko konačnog statusa i Palestinci su očekivali da će formirati vlastitu upravu.

Regije koje je Palestina tada zahtijevala su Gaza, Zapadna obala i Istočni Jerusalem. No, stvari nisu išle u planiranom smjeru, jer Izrael nije postupio prema obećanjima koje je dao.

Prema procjenama pojedinih stručnjaka, pregovori su okončani bez rezultata upravo zbog neizvršavanja obećanja Izraela. Nakon toga, tačnije 2000. godine, došlo je i do Druge intifade.

Sve institucije palestinskih vlasti danas se nalaze u gradu Ramallahu, na Zapadnoj obali.

Izrael je 15. juna 2005. godine bio primoran da isprazni jevrejska naselja u Pojasu Gaze, da ih poruši te da se povuče iz regije.

Nakon što je na izborima u Palestini pobijedio Hamas i preuzeo vlast u Gazi, Izrael je okupirao regiju u kojoj se nalazilo dva miliona ljudi.

U Pojasu Gaze, koja se od 2007. godine nalazi pod jakom blokadom, uključujući potpuni prekid zračnih, kopnenih i pomorskih komunikacija, vlada humanitarna kriza. Stanovnici kojima je uskraćeno pravo na kretanje, samo u rijetkim slučajevima mogu izaći iz Gaze.

Tokom četiri velika napada Izraela na Gazu u posljednjih 10 godina, poginule su na hiljade palestinskih civila, na desetine hiljada kuća je porušeno.

Osim toga, od 30. marta 2018. Palestinci na granici Gaze i Izraela organiziraju demonstracije “Veliki marš za povratak”. Palestinci traže ukidanje blokade i omogućavanje povratka kućama za oko šest miliona palestinskih izbjeglica. Ali, tokom tih demonstracija izraelske snage nerijetko koriste municiju i prekomjernu silu.

U intervencijama izraelske vojske na demonstracijama od 30. marta poginulo je više od 210 Palestinaca, a nekoliko hiljada njih je ranjeno.

Akos.ba