Osvrt na film “Balada” Aide Begić: Katarza je put prema slobodi

Piše: Kerim Sefer

Sloboda je vrlo širok pojam. Dubok je isto koliko i neistražen, pokatkad nedovoljno shvaćen, nekvalitetno interpretiran ili pak osakaćen između različitih ideologija i društvenih kretanja. No, sloboda bi se, u nekom metafizičkom značenju valjala promatrati kao nagovještaj prisustva čovjeka u vremenu i prostoru, ideal i vizija nesputane potrebe da se učini jedno od dvoje; dobro ili loše, a pokatkad i oboje.

Ako bismo slobodu posmatrali kao nešto što je vremensko i prostorno utemeljenje čovjeka, onda bi se valjalo prisjetiti svih važnih umjetničkih uradaka koji predstavljaju doista neskroman doprinos njenom razumijevanju, u šta svakako spada i nevjerovatna drama u režiji Denzela Washingtona – “Veliki borci riječima” u kojoj se učenici crnačkog porijekla ohrabruju da se debatiranjem bore za slobodu i istinu, što nužno vodi i ka borbi za jednakost.

A ako bismo istu tu slobodu posmatrali kao ideal, sjetimo se onda njihove borbe za svoja prava u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), ali i višedecenijske borbe Palestinaca da vrate otuđenu palestinsku zemlju. Vidi se iz navedenog da njeno tumačenje može ponuditi brojne historijske primjere, ali je jedno sigurno: za slobodu se čovjek bori, a ta borba često je drugačija, tiha ili burna, mirna ili razarajuća, kratkoročna ili misijski dugotrajna.

Borba za slobodu pripada čovjeku

Aida Begić ove godine donosi “Baladu”, novi igrani film za koji veli da je to priča o slobodi. Jasna je njena namjera da je predstavi kao borbu za nešto što pripada čovjeku. A, kada odlučite pogledati “Baladu”, jasno ćete uočiti da će svaka ličnost imati svoje bitke, svoje unutrašnje oluje i grmljavine, a u konačnici nekako suptilan i nenametljiv odnos prema ljudima oko sebe, što ovu njenu priču dodatno čini zanimljivom isto koliko i važnom.

Važna je to priča, ali i koncept koji će ponuditi nekoliko drugačijih pristupa ideji slobode. U jednom bi se trenutku doista i pomislilo kako je Aida Begić gledatelje suočila sa slagalicama koje tek valja posložiti, dati im oblik i odrediti kakvu sliku čine njeni sitni dijelovi. Tu bi se moglo nagovijestiti kako film nema glavnu priču, već niz neispričanih iskustava što čine mozaik jednog mjesta i njegovih ljudi, a to je, donekle personifikacija naše zemlje i našeg društva. To se veli jer je svaka ličnost, svaki usputni dijalog, svako podnošenje nedaća zapravo slika bosanskog čovjeka.

Zapravo, gledajući “Baladu” otvara se prostor koji će gledateljima pružiti slobodu identifikacije, srastanja s pričom koju je Begić mozaično i vrlo pažljivo složila i ispričala na filmskom platnu. Zašto je to tako? Upravo zbog potrebe da bosanska publika vidi bosanskog čovjeka na platnu, pa bar tako odagna svoje brige i muke, znajući da je priča koju prate samo reprezent njihovog života s kojim se valja suočiti i, ponovo, identificirati se, poistovijetiti i tako shvatiti da nismo sami, niti ostavljeni.

“Balada” je između ostalog ukazala i na ekscese jedne društvene zajednice, poruka je prenešena na suptilan način iako je vezivno tkivo cjelokupne priče. Da bi se razumjele borbe koje mozaično grade filmsku ambijentalnost, bilo bi poželjno razumjeti i da se ti ekscesi pojavljuju upravo kao korektor, kao djelo koje iskupljuje, kao situacija koja iskušava. A ličnosti “Balade” doista sa sobom nose terete iz prošlosti, a sve kao rezultat sopstvenih uloga i briga koje ustvari nikada nisu ni okončale, već su se samo hibridizirale i postale prisutnije nego ikada. U istinskoj potrebi da se iz prošlosti napokon istupi u svjetlo sadašnjosti, film interpretira i potrebu da se u to ime izađe iz zone komfora koja je, u slučaju “Balade” gušila i postepeno ubijala poglede i krikove bespomoći.

Izlaskom iz zagušljive prošlosti, ličnosti ove priče isprobavaju i nove okuse slobode koja ih rastereti, priredi neznatno ali značajno olakšanje. Meri se prijavljuje na audiciju, Kemo izlazi iz kandži dugova, njihova majka Zafira privremeno osjeti olakšanje jer je riješeno bračno pitanje njene Meri, Adela, Merina prijateljica iz školskih dana otvara frizerski salon te tako za sobom ostavlja tmurnu i tegobnu prošlost, Samir ženi Meri te tako ostvaruje svoju životnu želju. Sve te ličnosti ujedinjene su u potrebi da se maknu s mjesta, a svoju dalju potragu za slobodom imenuju drugačijim imenom.

Drugim riječima, potrebna su ta iskušenja koja vode do katarze, a katarza je, nesumnjivo put prema slobodi.

 “Balada” nudi dva pristupa – jedan je moralno obavezujući

Ono što bi još nepravedno bilo zapostaviti pri gledanju ovog filma jeste i majstorska definicija dvije koncentrične priče ili preciznije, dva zasebna pogleda na priču prema kojoj se publika valja opredijeliti.

Glavni od dva fokusa jeste fokus glavne ličnosti (Meri) na sopstvene borbe i potencijalna rješenja uz vezivanje ostalih priča tako da kreiraju dojam neposredne uključenosti u radnju, a drugi je fokus glumice koja utjelovljuje ulogu neke Meri, djevojke iz urbane sredine koja se na posredan način suočava sa prosječno istim izazovima velikog dijela društva u kojem se po rođenju zatekla i u kojem je odrasla. Sve to daje jedinstven pogled iz daljine, možda dovoljno širok da se doista shvati kako su pojedinačne priče, iz tako široke perspektive sasvim minorne i beznačajne. Jasno je, stoga, da se rediteljica odlučila prikloniti priči tako da je važan čovjek, a njegovi problemi važni za sveukupno razumijevanje trauma jednog društva.

I, ako bi se i dalje govorilo o slobodi, valjalo bi još samo uzeti u obzir jednu stvar: sloboda nije trajna, vječna sama po sebi ili neoboriva. Za slobodu se čovjek bori, a čovjek za to ima sredstva. Stoga bi se moglo kazati kako je “Balada” priča koja metodom identifikacije daje načine kako se za nju boriti i kako je stalnom borbom učiniti trajnom i neminovnom.

(Preporod.info)