Osuda je naša floskula
Previše često se ponavljaju pojedini događaji da bi se smatrali iznenađujućim, ali do sada nismo imali ovoliko zabrinutu sliku o društvenon stanju u Srbiji.
Suviše često se dešavaju sramotne stvari da bi ih nazvali incidentima. Imali smo do sada na desetine slučajeva u kojima se lica vesele uz pjesme o zločinu, genocidu i prijetnjama koje se mogu čuti i na svečanostima, poput svadbi i drugih prilika.
Međutim, sada imamo slučaj koji treba sve da duboko zabrine. Kada vidite da se školarci igraju i vesle uz svoje nastavnike sa pjesmama o genocidu i zločinu, ne možtete ostati ravnodušni.
Danas su škole u Srbiji postale mjesta u kojima šovinizam bukti. Danas se djeca raduju pjevajući o klanju, ubijanju i zločinima i to je stravičan primjer demuhmanizacije djeteta, porodice i autorieta.
Ako uzmemo da su faktori stabilnog društva: porodica, učitelji, odgajatelji i profesori, možemo reći da u sistemu imamo ogromnog korova i velikih problema.
Ne krivim djecu, jer nisu svjesni težine riječi koju izgovaraju. Ali stravična mi je reakcija kolektiva koja ni u simboličkom smislu nije naišla na efikasnu osudu od strane javnosti. Ovakve poruke su izrazito opasne i za srpsko društvo, jer ovaj mladi naraštaj je sutra “budućnost” jedne nacije i naroda.
Jedini smisleni odgovor na ovaj gest jeste službeni rad organa socijalne službe, psihologa i pedagoga, ali treba napomenuti da prekršajnu odgovornost imaju učitelji i nastavnici, koji dozvoljavaju da se ovakav ambijent kreira pod njihovom “kontrolom”.
Samo blagovremenom, oštrom i direktnom akcijom možemo imati efektna dejstva, jer su ovo pojave koje su sve češće.
Sa druge strane, nije na nama da osuđujemo prijetnje i nemile događaje koji nam se tendeciozno upućuju, besmisleno je. Na komšijama je da se osudom ograde od konteska u koji ih jedan dio njihovog naroda svjesno ili nesvjesno uvaljuje.
Naša osuda se valjda podrazumjeva i kao takva ne smije se odražavati kao naš domet.
Kada čujete da neko od Bošnjaka osuđuje događaje koji su upućeni Bošnjacima, znajte da ga i nije mnogo briga, već se radi o truhloj floskuli, gdje će naslovom skinuti dužnost o intersovanjima u svojoj zajednici i tako ne ući u dubinu, suštinu i težinu problema.
Na nama je da ukažemo na problem, da ga dostojno ispratimo i probamo pronaći uzroke i posljedice koje on izaziva, jer su to koraci preventivne društvene medicine.
Autor: Bećirović Mujo
Akos.ba
