Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana (Zeca)

Napad na Ahmiće kod Viteza počeo je u ranim jutarnjim satima, 16. aprila 1993. Zločin u Ahmićima počinile su jedinice HVO-a za posebne namjene: Džokeri i Maturice. U nekoliko sati ubijeno je 116 civila, od kojih je najmlađa bila beba Sead Ahmić od tri mjeseca.

Adnan je jedan od rijetkih koji je taj zločin preživio, njegova priča o preživljavanju i borbi za istinu trajni je motiv da kazujemo i prenosimo je budućim generacijama kao opomenu i trajni zapis i svjedočanstvo o ideologiji zločinaca i zla devedesetih:
“15. aprila otišao sam u školu. Vratio sam se kući, shvatajući da nije bilo hrvatske djece. Rekao sam to majci. Tek navečer sam primijetio zabrinutost na njenom licu. Palo mi je na pamet kako sam vidio komšije Hrvate kako odlaze sa ruksacima i autima odvode svoje porodice. Čudio sam se gdje će svi, jer je bio četvrtak, a u petak se išlo u školu. Te noći smo legli i zaspali. A onda nas je probudila pucnjava – kada je počela jutarnja molitva: ezan za sabah namaz. Pogođen je minaret i počelo je granatiranje. Skočili smo iz kreveta i uspjeli istrčati u hodnik. Meci su prolazili kroz prozore, zapalili su nam kuću, ali uspjeli smo nekako ugasiti vatru. Pošto je kuća svakog momenta mogla ponovo da plane odlučili smo izaći do komšije Zijada. Kad smo izašli, vidjeli smo pripadnike HVO-a, koji su već bili prošli našu kuću. Kao ukopan počeo sam da buljim u nepomično tijelo mog komšije. Odjednom začuh tupi glas vojnika: Dijete, šta radiš ovdje? Dao mi je znak da bježim. Ali nisam stigao daleko. „Gdje ćeš mali?“, upitaše me tri druga vojnika, koji su mi prepriječili put. I njihova lica su bila iscrtana crnim prugama. A onda su, ne sačekavši odgovor, ispalili rafal u mene. Padajući, ugledao sam roditelje i dvije sestre kako trče prema meni. Otac je vojnike molio da njega ubiju a poštede majku i sestre. Nisu ga poslušali. Ispalili su tri rafala i otac i majka i sestre su popadali. Čitav dan sam ležao pored puta, ranjen na dva mjesta na nozi. Navečer, kada su se vojnici razišli, uspio sam se nekako doteturati do izgorene kuće, da se malo ugrijem pošto sam bio sav mokar. Na stepenicama sam se onesvijestio. Kada sam došao sebi vidio sam da pored mrtve majke nema više moje mlađe sestre. Narednih osam dana skrivao se u porušenim kućama, sam. Osmi dan sam ugledao pripadnike UNPROFOR-a. Nekako sam smogao snage da polako, teturajući se, izađem i da ih dozovem. U bolnici sam saznao da je mlađa sestra, kojoj je tada bilo pet i po godina, preživjela. Majka ju je, padajući, povukla sa sobom i ona se onesvijestila. To joj je spasilo život. Amidže su uspjele kontaktirati Crveni križ i pronađena je u logoru, u koji su odvedeni preživjeli Bošnjaci. Sada živi u Americi.”

Adnan se, nakon oporavka, najprije pokušao vratiti u Ahmiće. Ali, dobivao je prijetnje, jer je stalno svjedočio u Haagu. Kada je situacija postala neizdržljiva, izmješten je van BiH i uvršten u program za zaštitu svjedoka. Živio je u Engleskoj, a potom se preselio u Holandiju. Tu je upoznao suprugu i dobio dvoje djece. Našao je dobar posao. Govori tri jezika.
Adnan je ljudska gromada i čast mi je da sam ga upoznao.

Tekst i fotografija preuzeti sa Facebook profila: Adnan Kulanić, direktor Memorijalnog centra Sarajevo