Organizacija islamske saradnje – od ideje do savremenih međunarodnih realnosti
Adnan Balihodžić (Travnik, 1976.) je svršenik Gazi Husrev-begove medrese i Al Azhara gdje je diplomirao iz dvije naučne oblasti, Šerijata i prava. Na Univerziteta u Zenici magistrirao je iz oblasti međunarodnog prava.
Autor je knjige „Organizacija islamske saradnje – od ideje do savremenih međunarodnih realnosti“, u izdanju Instituta za religijska i društvene istraživanja u Tuzli.
Trenutno je imam u Torontu, u okviru Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, te predavač na Ayaat Ilm Academy. Član je Kanadskog vijeća imama, te Instituta za istraživanje genocida Kanada.
Ukratko o knjizi
Ova knjiga je pokušaj da se ponudi cjelovita studija monografskog karaktera u kojoj će biti predstavljena Organizacija islamske saradnje (OIC), kao jedinstvena međuvladina organizacija koja je zasnovana na religijskom/islamskom identitetu, s posebnim fokusom na njen pravni aspekt. Tretira se idejno-historijska pozadina nastanka i institucionalno-funkcionalni razvoj OIC-a, analizira se Povelja OIC-a (obje verzije, iz 1972, te 2008.g.), ciljevi i načela, uloga religije islama, te identitet OIC-a kao međunarodne organizacije. Bavi se pravilima o članstvu i statusu posmatrača, te opisuje organizaciona struktura OIC-a: glavni organi (Islamski samit, Vijeće ministara vanjskih poslova (CFM), Generalni sekretarijat, Međunarodni islamski sud (IICJ)), novoosnovani organi u skladu sa novom Poveljom (Izvršni komitet (OIC/EC), Komitet stalnih predstavnika, Nezavisna stalna komisija za ljudska prava (IPHRC), te ostali organi (stalni komiteti i specijalizovana tijela, subsidijarni organi, specijalizovane i pridružene institucije), koji zajedno čine cjelokupan sistem OIC-a.
Analiziraju se problemi i slabosti OIC-a, te značajna revizija Povelje 2008. godine, u sklopu sveobuhvatnih reformskih procesa unutar OIC-a „za 21. vijek“ započetih 2005. godine, a zatim iznosi ocjena o dosadašnjem razvoju, međunarodnom položaju i ulozi, te perspektivama i pravcima mogućeg razvoja OIC-a. Daje se pregled pravnih sistema muslimanskih država te pokušava ocijeniti uloga OIC-a u pravno-političkim sistemima njenih država članica. U tu svrhu, analizira se ukupan pravni poredak OIC-a kroz vrijednosti, principe i pravila, zatim ugovore, običajno pravo i rezolucije, te sprovodljivost prava OIC-a.
Također se rasvjetljava historijat odnosa BiH i OIC-a, status BiH kao države posmatrača u OIC-u, te ocjenjuje perspektiva odnosa BiH i OIC-a. Na kraju se iznosi zaključak da se, jasno, radi o međunarodnoj organizaciji sa svim njenim konstitutivnim elementima, iako unikatnoj, kao punopravnom subjektu međunarodnog prava.
UVOD
Jedna od najznačajnijih karakteristika globalne politike 20. vijeka bilo je osnivanje međunarodnih organizacija, i na regionalnom i na općem međunarodnom nivou. Međunarodnih (vladinih) organizacija, koje skoro da nisu postojale na početku 20. vijeka, danas ima veći broj nego suverenih država u svijetu, i to u omjeru tri naprema jedan.[1] Za razliku od međunarodnih kongresa i konferencija i drugih oblika povremene saradnje više država, međunarodne organizacije predstavljaju institucionalizovan i trajniji oblik saradnje njihovih država članica u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva.[2] Međunarodne organizacije su sačinjene od suverenih, nezavisnih država koje su se dobrovoljno udružile u zajedničkom postizanju tih ciljeva. Glavna svrha međunarodnih organizacija jeste očuvanje mira i promovisanje međunarodne saradnje.[3] Kao subjekti koji utječu na formiranje međunarodnog prava, ili kao arbitri u sporovima, međunarodne organizacije su značajno promijenile način na koji se međunarodne norme donose, implementiraju, stupaju na snagu te postaju forumi na kojima se državni suverenitet regularno definiše, demonstrira i stavlja na izazov.[4]
Utjecaj faktora religije islama na međudržavne odnose i saradnju muslimanskih država posebno je došao do izražaja u proteklih pet decenija, kroz djelovanje Organizacije islamske saradnje, osnovane pod nazivom Organizacija islamske konferencije (OIC).[5] U toku tih pedeset godina svoga postojanja, OIC je prešla put od jednog ad hoc sastanka lidera islamskih država do današnje moderne međunarodne organizacije, s definisanim mjestom i subjektivitetom u međunarodnim odnosima, s razvijenom i stabilnom institucionalnom strukturom i svojim pravnim i administrativnim sistemom, s definisanim političkim ciljevima, s planiranim i koordinisanim aktivnostima.[6]
S institucionalnim i političkim razvojem, povećavao se broj članica Organizacije islamske saradnje – od 25 država osnivača do današnjih 57 članica.[7] Time je ona druga po veličini međunarodna vladina organizacija u svijetu, poslije Organizacije Ujedinjenih nacija (OUN)[8]. U ovoj organizaciji danas su okupljene države sa četiri kontinenta (Azije, Afrike, Evrope i Latinske Amerike), što je, samo po sebi, čini globalnim faktorom u međunarodnim odnosima. Države članice OIC-a čine danas skoro trećinu svjetske zajednice država, sa blizu milijardu i petsto miliona stanovnika.[9] Predstavljaju, pojedinačno, u određenim međunarodnim grupacijama i ukupno, značajne geopolitičke, geoekonomske, geokonfesijske, geokulturne i civilizacijske faktore. S razvojem OIC-a na institucionalnom, normativnom, administrativnom, organizacionom i funkcionalnom planu, rastao je, relativno, i utjecaj OIC-a na međunarodne odnose, kako na globalnom planu, tako i u kontekstu razvoja situacije u pojedinim regionima.[10] Države članice OIC-a predstavljaju značajan blok od oko 30% ukupnog članstva Generalne skupštine UN-a, te, kao takve, imaju značajan potencijal da utječu na kreiranje prava i politike UN-a. Još jednom karakteristikom, kojom se izdvaja od svih ostalih međunarodnih vladinih organizacija, OIC posebno privlači interesovanje. Naime, OIC je jedinstvena po tome što je to jedina međunarodna vladina organizacija u savremenom svijetu koja je utemeljena i djeluje primarno na religijskoj osnovi, tj. samoproklamovanom islamskom karakteru i ciljevima.[11] Pored spomenutog, OIC je bila veoma aktivna i posvećena u borbi za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH od 1992-1995, formiravši Kontakt-grupu za BiH, i aktuelna je članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH. Također, Bosna i Hercegovina od 1994. godine ima status države posmatrača u OIC-u.[12]
I pored svega, OIC je relativno neistražena međunarodna organizacija, naročito s (međunarodno) pravnog aspekta te u vezi s njenim aktivnostima stvaranja prava, što predstavlja značajnu prazninu u današnjoj nauci međunarodnog prava, odnosno ukupnom razumijevanju fenomena međunarodnih organizacija. Napori da se ova praznina popuni posebno su važni zbog glavne uloge koju međunarodne organizacije danas igraju u transformaciji dosadašnjeg uobičajenog državocentričnog reljefa međunarodnog prava. Nema puno dubinskih, kao ni novijih ažuriranih istraživačkih radova, naročito o institucionalnoj prirodi OIC-a.[13] Broj dostupnih knjiga o OIC-u minoran je u poređenju s ogromnim brojem naslova ili čak kataloških stranica o bilo kojoj drugoj bitnoj međunarodnoj organizaciji, kao što su UN, EU ili ASEAN. U ranim godinama nakon svog osnivanja, OIC, izgleda, nije privlačila pažnju istraživača. Nijedna knjiga o OIC-u nije bila napisana tokom prve dekade njenog postojanja. Nakon Trećeg islamskog samita u Mekki (1981.g.), OIC se počinje spominjati u istraživačkim radovima. Manji priručnik Abdullaha Al-Ahsana, publikovan 1988. godine, OIC The Organization of the Islamic Conference – An Introduction to an Islamic Political Institution (International Institute of Islamic Thought, Herndon, Virginia, USA, 1988), kratak exposé o osnutku i ranoj historiji, te o tome šta radi i predstavlja OIC, smatra se prvom knjigom napisanom o OIC-u. Iste godine Haider Mehdi, u svojoj knjizi Organization of the Islamic Conference, OIC : a review of its political and educational policies (Progressive Publishers, Lahore, Pakistan, 1988) nudi pregled aktivnosti OIC-a na političkom i obrazovnom polju. Ipak, godinu ranije Hasan Moinuddin ponudio je analizu originalnog teksta Povelje OIC-a i drugih pravnih dokumenta u svom radu The Charter of the Islamic Conference and Legal Framework of Economic Co-Operation among Its Member States (Oxford, Clarendon, 1987). Noor Ahmad Baba svojom knjigom Organisation of Islamic Conference: Theory and Practice of Pan-Islamic Cooperation (Karachi: Oxford University Press, 1994; kao doktorska disertacija pod naslovom „Organization of Islamic conference: objectives and structure“, odbranjena na School of International Studies, Jawaharlal Nehru University, New Delhi, 1988. godine)[14] nudi temeljitu studiju OIC-a, uz doprinos razumijevanju fenomena panislamske saradnje pod okriljem OIC-a kao alternative za instituciju hilafeta. Sve četiri ove knjige nude formalno-institucionalni pregled Organizacije bez kritičkog angažmana, te su prilično zastarile i prestale se štampati. Mohammad el-Sayed Selim, ed. The Organization of the Islamic Conference in a Changing World (Center for Political Research and Studies, Cairo, Egypt, Friedrich Ebert Stiftung, 1994), te Ghulam Sarwar, ed. OIC: Contemporary Issues of the Muslim World (Papers presented at “Contemporary Issues in Information Technology in OIC Member States,” Islamabad, 26–27 July 2005, Rawalpindi, Pakistan: Foundation for Research on International Environment, National Development, and Security, 1997), dvije su kompilacije neovisno pisanih članaka o različitim aspektima OIC-a, prva predstavljajući kolekciju arapske vizije OIC-a[15], a druga one iz jugoistočne Azije.
Saad S. Khan, Reasserting International Islam: A focus on the Organization of the Islamic Conference and other Islamic Institutions (Oxford University Press, Karachi 2001) predstavlja najdetaljniji vodič o OIC-u. Ova opširna knjiga nudi sveobuhvatnu studiju geneze i hronologije OIC, njene Povelje, organizacione strukture, rezolucija, aktivnosti, i projekata. Bavi se i ulogom OIC-a u rješavanju konflikata i njenom pozicijom u odnosu na važna međunarodna pitanja, te predstavlja sve institucije i organizacije koje su se razvile pod njenim okriljem. I pored svoje vrijednosti, danas ima limitiranu upotrebljivost isto zbog svoje prilične zastarjelosti. Shahnaz Akhtar, The Organization of Islamic Conference: Political and Economic Co-Operation (1974–1994) (Research Society of Pakistan, Lahore, Pakistan, 2005; kao doktorska disertacija pod naslovom „The Role of the Organization of the Islamic Conference in political and economic co-operation of the Muslim world (1974-1994)“, odbranjena na Bahauddin Zakariya University, Multan, 2002. godine)[16], bavi se primarno OIC-ovim djelovanjem u vezi s palestinskim pitanjem te raznim akcionim planovima za kreiranje jedinstvenog muslimanskog tržišta, ali je bez značajnijeg naučnog doprinosa. Naveed S. Sheikh, The New Politics Of Islam : Pan-Islamic Policy In A World Of States (RoutledgeCurzon/Taylor & Francis Group, London-New York 2003), nudi jedno od rijetkih teoretskih dijela o OIC-u u kojemu se ovoj organizaciji pristupa iz perspektive njenih moćnih država članica (Saudijska Arabija, Iran, Pakistan). Protiveći se „idealističkom“ viđenju ujedinjenog islama u OIC-ovom etosu, on nudi „realističko“ shvatanje Organizacije, argumentujući da ove države koriste OIC za promicanje svojih nacionalnih interesa zaogrnutih panislamskom retorikom. Ekmeleddin Ihsanoglu, The Islamic World in the New Century: The Organisation of the Islamic Conference (Columbia University Press, New York, 2010) ovim novijim naslovom reflektuje insajdersku viziju OIC-a. Ova knjiga, pisana rukom bivšeg generalnog sekretara OIC-a, inače naučnika u oblasti historije islamske nauke i civilizacije, nudi detaljne i ažurirane informacije o Organizaciji, ali joj nedostaje kritički angažman i više pažnje posvećene organizacijskim problemima i konfliktnim interesima država članica OIC-a. Knjiga Katje L. H. Samuel, The OIC, the UN, and Counter-Terrorism Law-Making: Conflicting or Cooperative Legal Orders? (Hart Publishing, Oxford and Portland, Oregon, 2013) nova je knjiga koja skoro pionirski, na veoma studiozan način istražuje OIC-ove aktivnosti u stvaranju međunarodnog prava. Autor opisuje OIC-ovu strategiju lobiranja u UN-u kako bi još više internacionalizovala svoje rezolucije i odluke o pitanjima kao što su borba protiv terorizma i ljudska prava.[17] Jedno od najrecentnijih djela koje nudi koncizan i aktuelan pregled OIC-a i njegove globalne pozicije je knjiga Turan Kayaoglu, The Organization of Islamic Cooperation: Politics, Problems, and Potential, Routledge, London-New York , 2015.
S druge strane, u pravnoj literaturi na našem jeziku, do koje smo uspjeli doći, također se nije posvećivalo dovoljno pažnje ovoj međunarodnoj organizaciji. Zapravo, skoro da bi se moglo reći da je ta pažnja sasvim izostala, osim šturih usputnih spominjanja i rijetkih manjih studija ili članaka. Štaviše, neki autori potpuno je ignorišu i negiraju joj samo svojstvo međunarodne organizacije, smatrajući da je „neke oblike međunarodne suradnje nemoguće podvesti pod pojam međunarodnih organizacija općenito, pa i regionalnih organizacija, jer okupljaju države iz različitih dijelova svijeta.“[18] Magistarski rad Alije Muminovića, “Uloga arapsko-islamskih zemalja članica Organizacije islamske konferencije u procesu međunarodnog priznavanja Bosne i Hercegovine“, odbranjen na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu 2002. godine, vjerovatno je prvi i jedini istraživački rad na bosanskom jeziku (i uopće južnoslavenskim jezicima) u ovom obimu koji se bavi OIC-om. Međutim, njegov glavni fokus je na istraživanju uloge država članica OIC-a u međunarodnom priznavanju BiH kao samostalne države, s aspekta politike i međunarodnih odnosa, a samo manjim dijelom predstavlja OIC kao međunarodnu organizaciju.[19] Ranije je isti autor objavio kraći priručnik pod naslovom Organizacija islamske konferencije i agresija na RBiH 1992-1995 (Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1998. godine). Korisnu analizu uloge OIC-a za vrijeme rata u BiH nudi i Hamza Karčić u svom članku „In Support of a Non-member State: The Organisation of Islamic Conference and the War in Bosnia, 1992–1995“, Journal of Muslim Minority Affairs, Vol. 33, No. 3, 2013, 321 – 340. Studija Olivera Potežice, „Organizacija islamske konferencije“ iz 2006. godine[20], daje koristan generalan profil OIC-a, iako je prilično koncizna. Ovi radovi su ili tematski limitirani, ili kratki, ili također zastarjeli u odnosu na predmet istraživanja ovog rada. Sve su to razlozi zbog kojih je, između ostalih, neophodno da se ova međunarodna organizacija koja okuplja muslimanske države što cjelovitije opiše i prezentira. Pored ovih i drugih studija, primarni izvor za naše istraživanje bila je veoma bogata web-stranica OIC-a koja nudi čitavu arhivu konferencijskih dokumenata, te relevantnih informacija i poveznica.[21] Dobar broj organa i institucija koje djeluju u sistemu OIC-a, iako ne svi, također ima svoje web-stranice, više ili manje razvijene i iskoristive.
[1] Vidi: K. L. H. Samuel, The OIC, the UN, and Counter-Terrorism Law-Making: Conflicting or Cooperative Legal Orders?, Hart Publishing, Oxford and Portland, Oregon 2013,3.
[2] V. Đ. Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka 2000, 413. Također vidi ibid., 415-17, gdje on dalje kaže: „I dok teritorijalna i suverena država vuče svoje porijeklo iz 16. i 17. stoljeća, međunarodne organizacije su fenomen 20. stoljeća. Danas ima malo korisnih područja ljudskih djelatnosti koja ne ulaze u djelokrug jedne ili više vladinih ili nevladinih organizacija. Javljaju se i kritike da tih organiziranih oblika međunarodne suradnje ima i previše, da njihove djelatnosti previše koštaju, da nisu koordinirane i da bi ih trebalo racionalizirati. Iako su Ujedinjene nacije organizacija sa najvećim političkim značajem, one u tome pogledu nisu nipošto jedino važne.“ Ibid., 417.
[3] Sh. Akhtar, „The Role of the Organization of the Islamic Conference in political and economic co-operation of the Muslim world (1974-1994)“, A thesis submitted in the candidature of the degree of Doctor of Philosophy, Bahauddin Zakariya University, Multan, 2002, 6. Također vidi: G. Abdu ‘s-Salam, Al-Munazzamāt al-dawliyya, Dar al-Manar, Cairo, sa., 7-9, te 11-17. Ili: M. S. Al-Daqqaq, Al-Tanzim al-Dawli, Al-Dar al-Jami’iyya, Alexandria University, sa., 47-49.
[4] K. L. H. Samuel, ibid.
[5] Arapski: Munazzamat al-taawun al-islami (ranije: Munazzamat al-mu’tamar al-islami); engl: Organization of the Islamic Cooperation (ranije: Organization of the Islamic Conference), OIC; franc: L’Organisation de la Cooperation Islamique (ranije: L’Organisation de la Conférence Islamique), OCI. Vidi: http://www.oic -oci.org/oicv2/page/?p_id=52&p_ref=26&lan=en (29. 3. 2008) Organizacija islamske konferencije promijenila je ime u Organizacija islamske saradnje, 28. juna 2011, na 38. zasjedanju Vijeća ministara vanjskih poslova (Vidi: Resolution No. 4/38-ORG on Changing the Name of the Organization of the Islamic Conference, The Thirty-Eighth Session of the Council of Foreign Ministers, (Session of Peace, Cooperation and Development) Astana, Kazakhstan, 28-30 June 2011, http://www.oic-oci.org/38cfm/en/documents/res/ORG-R-38-CFM-FINAL-2.pdf (2. 5. 2016) “OIC”, kao akronim, ostao je u upotrebi. Napomena: Jasno je da bi odgovarajuća skraćenica za ovu organizaciju na našem jeziku bila – OIS (ranije OIK), međutim, zbog pretežite upotrebe engleske skraćenice – OIC kao međunarodnog standarda u svijetu, a i kod nas, odlučujemo se za njeno korištenje. OIC je istovremeno dobila i novi amblem. (Vidi: Resolution No. 5/38-ORG on Adopting a New Emblem for the Organization of the Islamic Conference, http://www.oic-oci.org/38cfm/en/documents/res/ORG-R-38-CFM-FINAL-2.pdf (2. 5. 2016) Vidi također: OIC Journal, Issue No. 18, June-August 2011, http://issuu.com/oic-journal/docs/journal_issue18_english?mode=window&proSidebarEnabled=true&backgroundColor=%2 (7. 8. 2017) Izgled starog i novog loga OIC-a može se vidjeti u prilogu X.
[6] O. Potežica, Organizacija islamske konferencije, 2006, http://www.nspm.org.yu/Debate/2006_opotezica-oik.htm (29. 3. 2008)
[7] Računajući i Palestinu koju OIC ubraja u svoje članstvo kao suverenu državu koju trenutno predstavlja PLO.
[8] Odnosno treća, za one koji i Pokret nesvrstanih kvalifikuju kao međunarodnu organizaciju. Vidi: Sh. Akhtar, i-ii (Abstract). Međutim: „Pokret nesvrstanih zemalja, čije je članstvo brojnije od Organizacije islamske konferencije, ima neke karakteristike međunarodnih organizacija (države kao članice; povelju kao međunarodni ugovor; stalne organe; ciljeve, načela i oblasti delatnosti; i poseban status), zbog čega u međunarodnom pravu i teoriji međunarodnih organizacija postoje značajna neslaganja o pitanju da li je Pokret nesvrstanih zemalja međunarodna organizacija ili ne. Ipak, preovlađuje mišljenje da ovaj Pokret nije međunarodna organizacija u užem smislu reči, već je reč o međudržavnoj asocijaciji nesvrstanih zemalja. Formalnopravno gledano, Pokret nesvrstanih zemalja nema povelju (međunarodni ugovor), niti ima stalne organe (na primer, stalni sekretarijat i slično).“Vidi: O. Potežica, fn. 2.
[9] Globalna muslimanska populacija u 2012. god. procjenjivala se na preko 1,6 milijardi. Od tog broja, u 57 država članica OIC-a, živjelo je nešto više od 1,3 milijarde muslimana. Vidi: The Religion-State Relationship and the Right to Freedom of Religion or Belief: A Comparative Textual Analysis of the Constitutions of Majority Muslim Countries and Other OIC Members, Special Report, U.S. Commission on International Religious Freedom (USCIRF), 2012 Update, http://www.uscirf.gov/sites/default/files/resources/USCIRF%20Constitution%20Study%202012%20(full%20Text(2)).pdf (10. 5. 2018) Za detaljniji uvid u podatke koji se tiču muslimanskoga svijeta na našem jeziku veoma koristan je, iako relativno zastario, Atlas islamskoga svijeta, Udruženje ilmijje IZ-e u BiH, Sarajevo 2004.
[10] Vidi: N. A. Baba, „Organization of Islamic conference: objectives and structure“, doktorska disertacija (Thesis submitted for the degree of Doctor of philosophy), School of International Studies, Jawaharlal Nehru University, New Delhi 1988, 1-2, http://shodhganga.inflibnet.ac.in/handle/10603/19078 (22. 2. 2017) te O. Potežica.
[11] Vidi, npr., N. A. Baba, II, IV-V, 17; K. L. H. Samuel, 3; i O. Potežica.
[12] Odnosi BiH i OIC-a tema su 7. poglavlja ovoga rada.
[13] K. L. H. Samuel, 2-3, te 63.
[14] Dostupna na: http://shodhganga.inflibnet.ac.in/handle/10603/19078 (22. 2. 2017)
[15] Među ranom literaturom o OIC-u na arapskom jeziku su: S. A. Shalabi, Al-Tadhamun wa Munazzamat al-mu’tamar al-islami, Cairo, 1987; A. Al-Ash’al, Usul al-tanzim al-dawlial-islami, Dar al-nahda al-arabiyya, Cairo, 1988; te univerzitetski udžbenici (samo djelomično): A. Mahmoud, Al-Munazzamāt al-dawliyya, Dar al-nahda al-arabiyya, Cairo, 1997; G. Abdu ‘s-Salam, Al-Munazzamāt al-dawliyya, Cairo, sa., 731. i dalje.
[16] Dostupna na: http://prr.hec.gov.pk/Thesis/181.pdf (25. 8. 2010)
[17] Vidi: http://www.oxfordbibliographies.com/view/document/obo-9780195390155/obo-9780195390155-0120.xml (30. 11. 2015) te T. Kayaoglu, The Organization of Islamic Cooperation: Politics, Problems, and Potential, Routledge, London-New York, 2015, 147-148.
[18] V. Đ. Degan, 471-472. Svrstavajući je ovdje uz Commonwealth nacija, koju definiše neformalnom zajednicom država sui generis. Kroz ovaj rad ćemo se potruditi pokazati kako je OIC, i pored određenih sličnosti, puno više od toga.
[19] Neposrednom povodu osnivanja i strukturi OIC-a posvećuje nepunih 30 stranica. Vidi A. Muminović, “Uloga arapsko-islamskih zemalja članica Organizacije islamske konferencije u procesu međunarodnog priznavanja Bosne i Hercegovine“, magistarski rad, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 2002, 77-104.
[20] Dostupna na: http://www.nspm.org.yu/ Debate/2006_opotezica-oik.htm (29. 3. 2008)
[21] https://www.oic-oci.org/ (27. 7. 2018)
Akos.ba
