Ono što je tvoje naći češ, makar se nalazilo na dnu okeana
[“Nikada se u životu ne treba za nešto previše otimati, a niti se od nečega premnogo braniti. Ne zna se šta će na kraju izaći. Zato, uradi onako kako ti pamet i srce kazuje i kako si dužan da učiniš, pa onda reci: ‘Ako je hajrli neka i bude, a ako nije, neka i ne bude!’ Imao sam ja u životu stvari za koje sam vruće želio da se pošto-poto dogode, a poslije, kad nije bilo tako, zahvaljivao sam Bogu što je ispalo drukčije. Ima ih, opet, koji povazdan Bogu dove upućuju, a kad bi Bog sve te njihove dove kabul učinio, dunjaluka bi odavno nestalo!” – Mula Mustafa Bašeskija, rahimehullah]
Prema kolektivnom stavu našeg podneblja čovjek se ne može smatrati (potpuno) uspješnim, a samim time ne može ni osjećati sretnim, ako se njegov životni put razlikuje od jednog, ozvaničenog puta uspjeha. Tako, da bi bio uspješan i imao pravo da bude sretan, čovjek mora završiti fakultet u roku, potom se momentalno zaposliti, potom momentalno stupiti u brak, pa nakon tačno devet mjeseci dobiti dijete. Jedno, pa drugo, pa treće…
Međutim, činjenica je da smo stvoreni svakovrsno različiti, te je lični uspjeh zapravo jako subjektivna stvar. Stoga, ne trebamo nužno prihvatati ozvaničeni put uspjeha kao odrednicu za sreću, već svoj, suđeni put. Jer, ako znamo da je sve što nam se dešava za neko dobro, svaki “neuspjeh” je zaista uspjeh kojim nas Allah čuva od nečeg goreg. I svi smo mi, shodno našoj osobenosti – uspješni (sve dok smo na Uputi). Razlika je samo u tome što neki uspjesi bole a neki prijaju, te oni ljudi čija je ostvarenost satkana od uspjeha koji prijaju su “uspješni”, a oni čija je ostvarenost satkana od uspjeha koji bole su – heroji!
Ako, recimo, nismo završili fakultet u roku ili ne zarađujemo onoliko koliko želimo, zamislimo da imamo na pretek imetka koji vas vodi u harame i poroke i uništava nam i dunjaluk i ahiret. Ako nismo stupili u brak “na vrijeme” i žalostimo se zbog toga, zamislimo da jesmo i da smo nesretno oženjeni/udati ili da smo do sada razvedeni. Da li bismo izabrali svoje trenutno stanje ili status i slomljeno srce nesretno oženjene/udate ili razvedene osobe? Ako tugujemo što još uvijek nemamo dijete, zamislimo da ga imamo, ali sa nekim teškim oboljenjem ili iskušenjem koje nam je podsredstvom njega došlo. Šta bismo izabrali? Je li jasnije što je naš put za nas najbolji?
Onaj Koji nas je stvorio nas, samim time, poznaje najbolje. I daje nam tačno ono što nama kao takvima treba i onoliko koliko nam treba. Daje nam to i na način koji nam najbolje odgovara i u trenutku koji je za to najpogodniji. Vjerujemo u to. Smirimo srca time. Zasigurno, ako bismo imali mogućnost da vidimo tok našeg čitavog života, nedvojbeno bismo izabrali da nam se u svakom trenutku dogodi ovo što nam se upravo događa, jer bi nam tada bilo sasvim jasno zašto je baš tako najbolje. I zasigurno, Onaj Koji nam s najvećom dozom ljubavi bira – najdobrostivije nam bira! Najnepogrešivije se podrazumijeva.
Zato, očajavanje zamijenimo strpljenjem, zahvalnošću što nas Allah tim nevoljama čuva od gorih nevolja i neodustajanjem od ostvarivanja svih svojih ciljeva, koliko god bilo teško. Jer, prihvatanje Allahove odredbe ne podrazumijeva izostanak poduzimanja onoga što je do nas! Štaviše, tek kad poduzmemo ono što je do nas imamo pravo očekivati pomoć za ono što nije do nas. Prihvatanje Allahove odredbe je, zapravo, spoznaja da je ta naša nevolja samo smjernica koja nas upućuje na naš lični put uspjeha. Osim toga, ako na nekom polju nešto koči, pa, koliko ima drugih polja na kojima nas ništa ne sprečava da briljiramo? Ako ništa, preusmjerimo se na njih. To je, zapravo, glavna poruka spleta ograničavajućih okolnosti na određenom polju. A onda će se, pravovremeno, i sve ostale prepreke srušiti. Zapamtimo, vjernik ne očajava preko prirodne mjere i vjernik je od inicijative uprkos svemu!
Također, nikako se ne upuštajmo u uspoređivanje sa drugima i neka nas nikako ne pomamljuje ono što od tuđih postignuća vidimo, jer ne znamo šta su oni pretrpjeli i čega su se odrekli, da bi baš to dobili. Možda mi ni ne bismo pristali dati toliki zalog za takav dobitak. Oni, eto, jesu. A, i zašto se uspoređivati sa bilo kime, ako smo već ustanovili da put uspjeha svakog od nas izgleda drugačije – neuporedljivo drugačije? I zašto bi trebalo bilo čije ostvarenje da nas deprimira ako smo već ustanovili da bi sve osim toga i za njih bilo pogubno? Pa, želimo li im zaista tu pogubnost? Izdignimo se iznad toga. Previše je naivno. Jer, ako treba da biramo da li da bude ostvaren svaki pojedinac iz našeg naroda ili iz bilo kojeg drugog – a naročito onih koji su prema nama neprijateljski nastrojeni – pa naravno da u svakom slučaju treba da navijamo za nas. I svakako, kad bi cio svijet postigao sve što želi, ništa što je nama određeno nam ne bi mogao preoteti, a i kad cio taj svijet ne bi ništa od toga postigao, mi zbog toga ne bismo bili ostvareniji, ako nam nije tako određeno. Kako, u prilog tome, kaže Omer b. Hattab, radijallahu anhu: “Šta god ti je suđeno stići će te, pa makar se nalazilo ispod dvije planine. Ono što ti nije suđeno neće te stići, pa makar se nalazilo između tvoje dvije usne. Šta god ti je suđeno doći će ti samo, dok ćeš ti biti vođen prema tome. Olakšaj sebi, jer rezultat naših briga je u određenju Allaha, subhanahu ve te’ala. Ako je nešto određeno da ide drugim putem, nikada neće doći na tvoj put, a ako je nešto propisano u tvojoj sudbini, nikada ne moze otići od tebe.”
Neću propustiti priliku ni da svim nadri-dušebrižnicima rasvijetlim da je u prirodi čovjeka da za sebe želi najbolje. I svako bi, da može, sebi momentalno ispunio sve želje. I svako je svjestan svoje situacije više nego bilo ko drugi. I svakome je sopstvena nevolja teža nego bilo kom drugom – on je, za razliku od drugih, osjeća. Sa svim tim pitanjima na koja “iz najljepše namjere” podsjećate, svake noći svako zaspi – ili upravo zbog njih ne može da spava. Shvatite da nekada prosto nije do njih, i da upućujete pitanja na pogrešnu adresu – jer na njoj stanuje čežnja, a ne odgovor! Umjesto toga, zavirite u sebe, dijagnostifikujte koji procjenat srca vam je to obolio pa umjesto mehlema bljujete otrov, i što prije krenite u iznalaženje lijeka! Jer, zasigurno, nećete istinski biti sretni dok ne budete željeli drugima ono što želite sebi i dok čovjeku – a naročito onom u nevolji – ne budete brat a ne vuk!
Piše: Fahreta Balić
Akos.ba
