Olakšavajte, a ne otežavajte!

”Allah me nije poslao da opterećujem, niti da tražim od vas nemoguće napore, već me je poslao da poučavam i olakšavam.”

Ovaj hadisi-šerif bilježe imami Buhari i Bejheki, a izrekao ga je Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., jedne prilike dok je razgovarao da Aišom i Ummu Seleme, r.a.

Iz ove, ali i iz drugih hadiskih predaja jasno vidimo da je islam vjera umjerenosti i zlatne sredine koja nema za cilj da potiče ljude na krajnosti i opterećenost njenim propisima, već da ljude potakne da uče i poučavaju druge, na lijep, blag i nenametljiv način.

S obzirom da je Sveznajući Gospodar poslao Poslanika kao milost, jasno je da Njegova vjera ne može biti opterećenje za ljude, jer ako bi bilo tako, onda se ne bi moglo govoriti o milosti.

Po pitanju toga Svemogući poručuje: ”Allah želi da vam olakša a ne da poteškoće imate.” (El-Bekare, 185)

Islam je lahka i jednostavna vjera. To je vjera koja u svom naučavanju nema gatki, proricanja sudbine, sujevjerja i ekstremnih ideja sile i jednoumlja.

Islam u svojoj biti i osnovi ima za cilj da ljudska stvorenja uputi na Put pomoću kojeg će stići do potpune ovodunjalučke i ahiretske sreće.

Svako onaj ko je spoznao intencije Allahove vjere kojom nas je On počastio preko Svojih vjerovjesnika i poslanika, svjestan je da pripadnik islama ne smije u svom životu tražiti ”hljeba nad pogačom”. Vjera je samo ono što je došlo i bilo praksom Allahova Poslanika, njegovog časnog ehlul-bejta i uzoritih ashaba. Kad je u pitanju akaid (vjerovanje), musliman vjeruje samo u ono u što su vjerovali i na čemu su bili prvi muslimani. Nije potrebno niti je dozvoljeno unošenje u sferu imana bilo čega novog. Ista je stvar i sa ibadetima. Ako nešto nije Poslanik nazvao ibadetom niti je to bio dio prakse ashaba Allahova Poslanika, otkud nama pravo da izmislimo nešto i to uvedeno i izmišljeno nazovemo ibadetom.

Kad je u pitanju akida i oblast obredoslovlja, tu nema nikakvih promjena i nikome nije dozvoljeno da izbacuje ili ubacuje bilo šta od propisanog i jasno utvrđenog. Međutim, kad je svakodnevni život u pitanju, onda je istraživanje, osmišljavanje i rad na novim tehničkim, tehnološkim i raznim drugim dostignućima, veoma značajan i preporučen po islamu.

Muslimani su obavezni da pošteno rade i zarađuju za svoj život i život svoje obitelji. Obaveza im je da se bave matematikom, fizikom, medicinom, astronomijom, geografijom, historijom, biologijom, hemijom, sportom i raznim drugim značajnim disciplinama.

Musliman, po slovu Kur’ana, treba da teži stalnom napretku, kako ličnom tako i društvenom. Poštujući propise Kur’ana u oblastima bračnog i nasljednog prava, te propise i preporuke drugih vrsta i oblasti koje Kur’an pominje, vjernik se približava milosti Božijoj, te uz ispravno vjerovanje i redovito obavljanje propisanih obrednih radnji (abdest, namaz, post, zekat, hadž, …), svrstava se u red Bogu odanih i zahvalnih stvorenja.

Jasno je da nemamo potrebu, a niti pravo obavezati muslimane različitih podneblja i kulturoloških navika, da nose istu vrstu odjeće kao mi, niti da imaju kosu, bradu ili recimo kapu (turban) kakvu možda imamo mi.

Sasvim je normalno da muslimani klanjaju jedan do drugog, a da pripadaju različitim pravnim školama.

Sasvim je normalno vidjeti da jedan musliman u džamiji klanja nafilu između jacijskog ezana i ikameta, a da drugi musliman podignutih ruku tiho u sebi dovi Gospodaru isčekujući ikamet, ne klanjajući ništa prije ikameta.

Potpuno je prirodno nakon što se završi klanjanje bilo kojeg propisanog namaza u džem’atu da čovjek ode svojoj kući i tamo obavi nafilu ukoliko je po hadisu ima iza tog namaza, dočim je također sasvim normalno i za očekivati da neko drugi u džamiji obavi zikr nakon farz namaza, pa ustane i u mesdžidu obavi nafilu (sunnete). Ima i onih koji odmah nakon farza, poslije kraćeg pomjeranja u stranu klanjaju nafilu (tj. dnevne sunnete) i zajedno sa mujezinom i ostalim ljudima zikre i dove. Ovo posljednje je naša svakodnevnica. Mi smo dužni da poštujemo izbor naše braće muslimana i da nam sve ovo bude normalno.

Normalno je da viđamo i susrećemo muslimane različitih izgleda, po svojoj vanjštini, i nije u redu da se međusobno tiketiramo i zovemo raznim nadimcima, jer nas Allah Uzvišeni u Kur’anu isključivo naziva muslimanima.

Zbog čega neko mora da svojom nošnjom i stilom oblačenja bude kao mi? Zbog čega mora da veže ruke u namazu kao mi? Zbog čega mora da klanja nafilu onoliko rekata koliko i mi?

Ni zbog čega! Ali zato mora biti redovan u svom namazu, čist, uredan, pošten, marljiv, odgovoran i lijepo vaspitan. Allah Uzvišeni od nas traži blagost, samilost, poštenje i iskrenost, a ne traži da sami sebe opterećujemo nepostojećim novotarskim namazima, niti traži od nas da u nekim posebnim odorama plešemo niti da se probadamo kako bi time iskazali neku svoju pobožnost.

Pobožnost se nosi u srcu i vezana je za izvršavanje općepoznatih Allahovih farzova i Poslanikovih preporuka, kao što su propisani namazi, učenje Kur’ana, poslušnost roditeljima, traženje nauke i slično, a ni po čemu nije vezana za bilo kakve javne ceremonije i ”vjerske” skupove, koje počesto čovjeka znaju odvesti u rijaluk (tj. pretvaranje-obavljanje ibadeta radi ljudi).

Pobožnost se ne ogleda u dužini brade, zavraćenih hlača, niti broju proučenih ”tehvida” i izučenih ”hatmi” i ”Jasina” umrlima za novac, već se ogleda u našem lijepom ponašanju i našoj iskrenoj brizi za ovaj skrhani i napaćeni ummet.

Nije pobožnost pozivati ljudi da vjeruju u ”bezgriješne imame” za koje nikad u mektebu ili svojoj džamiji nisu ni čuli, niti je pobožnost zbunjivanje ljudi pričama o Jezidu i davno prošloj Kerbeli, već je pobožnost priteći u pomoć gladnom, nezaposlenom, ucviljenom i bolesnom Allahovom stvorenju.

Pobožnost je povezati pokidane rodbinske veze i obići bolesnog, te zaštiti udovicu, siroče i ubogog, a nije pobožnost povazdan ”zikriti” u tekiji i izmišljati ”snoviđenja” i ”keramete”, te pisati zapise i amulete i izmišljate kojekakve ”salavate i dove” kojih nema u Kur’anu i hadisu,

Nije pobožnost vrijeđati ashabe Allahova Poslanika, a.s., već je pobožnost poticati svoju djecu da njih vole, vole Poslanikov ehlul-bejt, te da vole često učiti Kur’an.

Na nama je da poštujemo naše starije, da cijenimo naše mlađe, te da ovu lahku i jednostavnu Allahovu vjeru ljudima prezentiramo onakvom kakva ona jeste, ne osvrćući se na pojedince i grupe koje vjeru sebi i drugima samo otežavaju i koji pretjeruju.

”Ne tražimo hljeba nad pogačom” – reče u jednoj svojoj knjizi, navodeći neke naše bid’ate u vjeri, dr. Tarik Muftić. I doista je bio u pravu. Ova naša vjera od nas traži da olakšavamo, a ne da vjeru Allahovim stvorenjima otežavamo.

Ona je sama po sebi lijepa, lahka i primamljiva, te stoga ne plašimo i ne odvraćajmo druge ljude od vjere svojim neznanjem, pretjerivanjem i uvođenjem izmišljenih vjerovanja i ibadeta u našu svakodnevicu.

Allahu moj, mi smo Ti u vjeri iskreni, pa nas pomozi da u tome ustrajemo, i daj da drugim ljudima budemo plemeniti uzori u koje će se ugledati. Sačuvaj naše jedinstvo i nagradi sve one koji šire i govore Istinu, ali i sve one koji se svojim perom, govorom i praksom bore za promoviranje iste!

Za Akos.ba piše: Admir Iković