Odgovaraju li vam djeca često sa “Zato!” promjenite pitanje!

Rijetko kad razmišljamo o načinu na koji razgovaramo sa djecom, kao i o formulisanju pitanja. Međutim, ukoliko to što govorimo ne daje rezultate, a na pitanja koja postavljamo ne dobijamo odgovore, vrijeme je za promjenu.

Izbjegavajte pitanje „zašto?“

Možda niste razmišljali o pitanju „zašto“ na ovaj način, ali kroz nekoliko primjera biće vam jasno zašto ga treba izbjegavati. Kada neku osobu, a posebno dijete, pitamo – „Zašto se tako ponašaš?“ ili „Zašto ne uradiš domaći, ne središ sobu…?“ ili „Zašto uvijek kasniš?“ ili „Zašto me ne slušaš? – ona to pitanje doživljava kao „napad“ (posebno ako se postavljaju jedno za drugim), i ima potrebu da se opravda i odbrani. Na pitanje „Zašto?“ svaki odgovor počinje sa „Zato što…“, a što ga češće postavljamo to će odgovori, tačnije opravdanja, biti sve kraći pa ćemo na kraju dobijati samo „Zato!“

Pored toga što ćemo dobiti samo opravdavanje, ali ne i odgovor koji nas zanima, istovremeno ćemo kod djeteta izazvati loš osjećaj, zato što „mora da se brani i pravda“. Još kada su to tzv. opšta pitanja – Zašto to radiš, Zašto me nerviraš, Zašto to već jednom ne obaviš – dijete i ne zna šta ga tačno pitamo, pa će biti ili zbunjeno ili frustrirano.

Kada se u vezi sa nekom temom (učenje, škola, domaći, spremanje sobe, kašnjenje…), poveže loša emocija, ona će se kod djeteta, ali i bilo koje druge osobe, javljati svaki put kada se pokrene ta tema. Takođe, ovako formulisana pitanja kriju i brojne pretpostavke o osobi – da ona uvijek kasni, da nikad ne radi to što joj se kaže, da ne sluša – što će samo pojačati negativan osjećaj, ali i uticati na kreiranje mišljenja o samoj sebi.

Kako onda postavljati pitanja?

Pravo pitanje je zapravo šta mi kao roditelji tačno želimo da postignemo pitajući „zašto“? Ako razumijemo da ono djetetu ukazuje samo na problem, onda je korisnije usmjeriti mu pažnju ka rješenju. Bolje je formulisati pitanje ili izjavu ovako:

Kada si planirao/la da spremiš sobu, prije ili poslije ručka? (pažnja je usmjerena na cilj – spremanje sobe, i date su opcije, što smanjuje tenziju)
Počni da se spremaš za školu, da bi stigao/la na vrijeme. (usmjeravamo pažnju da dijete treba negdje da stigne na vrijeme, a ne da će kasniti)
Znaš da je trener rekao da, ako opet zakasniš, nećeš moći da igraš utakmicu. (ukazivanje na posljedicu ali bez pritiska, kašnjenje = neigranje)
Kada slušaš šta ti govorim bolje i lakše se razumijemo. (dijete razumije da određeno ponašanje daje bolje rješenje)
Kako bi se ti osjećao/la da ja tebe ne slušam kada mi pričaš šta je bilo u školi? (dajemo primjer kako se osjećamo i usmjeravamo mu pažnju kako se osjećaju osobe sa kojima komunicira)
Kada uradiš domaći čim dođeš kući imamo cijelo popodne slobodno za igru! (pored kreiranja navike da odmah uradi domaći ukazujemo djetetu na prednosti dobro organizovanog vremena)
Šta misliš da domaći radiš čim dođeš kući, pa da imaš više vremena za sebe? (ovo je korisno kod starijih osnovaca – pitamo ga za mišljenje, znači uvažavamo ga, i usmjeravamo pažnju šta je prednost tog ponašanja)

Na ovaj način, pred toga što se i dijete i mi fokusiramo na rješanja, učimo ga da i ono samo vidi i povezuje šta je za njega u nekoj situaciji korisnije. Kada nam postane prirodno da ovako pričamo sa djetetom smanjujemo osjećaj pritiska i tenzije i kod nas samih, jer stalno razmišljanje o problemu ne opterećuje samo njega već i nas roditelje. Rezultati će biti isti, uložena energija manja, a emocije pozitivne.

Računajte da je za usvajanje ovakvog načina komunikacije potrebno vrijeme, ali već poslije mjesec dana imaćete pozitivne promjene. Ako se u procesu usvajanja ovog modela desi da ipak kažete nešto na „stari način“, zastanite na trenutak i onda je ponovite na novi, drugačiji način. Dajte sebi vremena za pozitivne promjene.

Dragana Aleksić, family coach

Preuzeto sa: Detinjarije

Obrada: Akos.ba