Odazivam ti se Bože, odazivam

Piše: Nusret Abdibegović

Putovanja, posjete i susreti su sastavni dio čovjekove životne svakodnevnice. Kretati se, biti u pokretu, znači biti živ, težiti novoj spoznaji, saznanju, viđenju, te tako osjetiti i doživjeti promjenu.

Sve navedeno može biti iskaz, izraz potrebe i želje za održavanjem fizičkog, vidljivog, odnosno, materijalnog života. Kao takvo putovanje, kroz prostor i vrijeme, obogaćuje i usrećuje čovjeka u njegovom životnom proputovanju. Kur’an o ovoj vrsti putovanja govori pohvalno, kako bi se uzeo primjer, pouka o životu i za život.

Nasuprot fizičkom putovanju je duhovno putovanje. Putovanje duha je ezelska potreba i pokretač. Polazi, kreće se i vraća kroz hijeropovijesnu horizontalnu i vertikalnu signalizaciju treptaja duše. Za razliku od fizičkog, koji prividno popunjava, duhovno putovanje ispunjava čovjeka i pečati njegovu nutrinu. Na taj način osvjetljava insanu stazu prirodnog puta koji ga vodi stazom Miradža. Iz perspektive uzvišenosti duha i duhovne deredže, najjasnije se vidi lice zemljine praške.

Put svjedočanstva imana i islama

Riječima „odazivam Ti se Bože, odazivam“, ispunjava se ezelski zavjet duše Bogu dat i iskazan prije stvaranja materije i njenog zaogrtanja, smještanja, ukalupljenja u tijelo. Tijelo je simbol hedonizma i njegove preokupacije. Telbijom, odom slavljenja i veličanja Allaha, otvaraju se i povezuju talasne vibracije tevhida. To je magnetno polje tavafa, obilaska oko Kabe, koje vodi centripetalnom stapanju, susretu, zagrljaju kojem se od iskona teži.

Da bi se to uspješno dogodilo, potrebno je životne korake, čestice života, očistiti, polirati i učiniti ih prihvatljivim za ponovni susret. Prolaznost i vječnost se nigdje više ne raspoznaju kao kod susreta svetog i profanog. Vidljivo je da u čovjeku egzistiraju jedna i druga dimenzija. Zato traganje za svetim i zalijevanje svetog, putovanjima u sveta mjesta u čovjeku potiskuje poriv, korov i profani sadržaj.

Biti potpuna ličnost, insanul-kamil, znači izdignuti se iz polja prizemnih želja, strasti, misli, potreba i uproštenog govora. Nijet je startna pozicija. To je jasna odluka, čvrst zavjet i data riječ koja određuje čovjekovu životnu dionicu puta. Njegovim glasnim i jasnim izgovaranjem, a to se zahtijeva, traži u obavljanju ibadeta hadža, se potvrđuje nepokolebljiva opredijeljenost kojom se želi ići, hoditi, koračati i stići.

Taj put je za čovjekov duhovni život kao fotosinteza za život biljaka. Putovanje na hadž je sveto putovanje hadžije i ono mu donosi i potvrđuje krunsko svjedočanstvo imana (ubjeđenja) i islama (pokornosti). Vrijeme za donošenje odluke nije ograničeno niti određeno, ali su zato određeni i mjeseci i dani hadža, ševval, zulka’de i deset dana zul-hidžeta.

Za onog ko bude na hadžu zabranjen je ružan govor, prepirka i svađa, i imati odnose sa ženom u vrijeme ihrama. Pored ihrama, kojim se fizički ogrćemo u danima hadža, Kur’an naglašava potrebu zaogrtanjem bogobojaznošću, kao kostimom duhovne konstante vjerničkog života.

Oblačenje ihrama ili nastupanje vremenskog perioda nošenja ihrama oslikava i simbolizira eliminaciju svega suvišnog i nepotrebnog iz života, a zaogrtanje dobrim djelima i vječitom dobrotom.

Bit dobra je biti dobar, to je suština čovjeka kao najodabranijeg bića, odnosno, njegovog života. Obaviti hadž znači biti na svetim i blagoslovljenim mjestima, te hoditi putevima i stazama poslanika, najodabranijih Božijih stvorenja.

Hadž – od nijjeta do duhovne obnove

Ulazak, posjeta prostoru Kabe, harema i susret s Bejtullahom hadžiji, posjetiocu daruje očaravajući, stvarni i nesvakidašnji osjećaj, prizor. Na trenutak osoba, insan, bude izvan sebe, kao da lebdi jer se u njemu bude emocije, osjećaji, uzdasi, smjenjuju se slike života i naviru suze radosnice. Prizor koji čovjeka ostavlja bez riječi, zato, i zbog toga, duša progovori u njemu i izvan njega.

Koraci kojima korača, suprotno kazaljki od sata, ga vode stazom, obilaska oko zemaljske Kabe, tavafu, a njegova duša se stapa s džematom meleka koji slave i veličaju Allaha u tavafu na sedam nebesa oko sedam nebeskih Kaba, koje su u vertikalnoj vezi s Aršu-rahmanom, Allahovim prijestoljem.

Tu započinje duhovna obnova, uzdizanje i zrijenje kojim se kreće budući hadžija kako bi se zaogrnuo titulom hadžije, koja mu posvjedočuje ispunjenje prihvaćenog, prigrljenog i islamskog životnog svjetonazora.

Opetovanje telbije odazivam Ti se Bože, odazivam, u njegovom pristupu ima za cilj ibadetskog izraza i ushićenja, radosti i potvrdu nepokolebljivog sljedbenika šehadeta, Pravog puta.

Izlazak iz grada Mekke i odlazak na blagoslovljeni plato arefatskog gorja radi „stajanja“, boravka na istom, od zevala, podne, do guruba, akšama, te prolazak i zaustavljanje u mubarek dolini Muzdelifi, kod Mešaril-harama, od akšama do sabaha, treba provesti, sagledati, organizirati trenutke u iskazu naglašene poniznosti, skromnosti, skrušenosti u upućivanju dove jer je to vrijeme, period i prostor predodređen za dovu.

Mjesto njenog primanja i uslišavanja. Hadžski obredi, propisi, radnje i simboli su njegova vanjska, pojavna manifestacija, a suštinska smisao hadža je dova u svetom vremenu, hadžskim mjesecima, i prostoru markiranom za taj obred. Dova je šapat duše skovana, izgovorena mislima i riječima.

Ona podrazumijeva i obuhvata sveopću zahvalnost Allahu na stanjima, blagodatima i čovjekovu orijentaciju usmjerenu ka neizvjesnoj budućnosti. Ciljana budućnost treba biti bazirana na principu dove, molbe za dobro i utjecanje, zaštite od zla.

U kontekstu govora o hadžu, Kur’an apostrofira dvije vrste ljudi. Jedni mole samo za život i potrebe na ovom svijetu. Njihova percepcija života je kratkog životnog daha i dometa. Ona se završava na horizontu, rubikonu ovodunjalučkog viđenja životnih stvari.

Drugi, pak, svestranije, odgovornije, temeljitije poimaju životnu ponudu i priliku. Njihove potrebe, pored tijela, materije, određuje duša koja je neograničena, bezgranična, vječna i besmrtna. Oni svojom dovom otvaraju i ostvaruju komunikaciju, obnavljaju zavjet, pokornost Bogu dat i učvršćuju vezu s Gospodarom, da bi ostatak života hodili i koračali u sjeni Božije milosti i Njegovog zadovoljstva. Cilj je biti čist i očišćen od grijeha.

Zato svaki razgovor o hadžu se završava dovom hadžun mebrurun, ve sa’jun meškurun ve zembun magfurun ve amelun makbulun. Neka ti je hadž kabul, i trud nagrađen, i grijesi oprošteni, i djela primljena. Amin.

U kontekstu govora o hadžu, Kur’an apostrofira dvije vrste ljudi. Jedni mole samo za život i potrebe na ovom svijetu. Njihova percepcija života je kratkog životnog daha i dometa.

Ona se završava na horizontu, rubikonu ovodunjalučkog viđenja životnih stvari.

Drugi, pak, svestranije, odgovornije, temeljitije poimaju životnu ponudu i priliku. Njihove potrebe, pored tijela, materije, određuje duša koja je neograničena, bezgranična, vječna i besmrtna. (IIN Preporod)

akos.ba