Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Oči rudara: U šta su te oči gledale dok smo mi spavali u toplim krevetima?

Oči rudara: U šta su te oči gledale dok smo mi spavali u toplim krevetima?

Na ruku mi je odjednom pala kapljica, krupna i vrela. Pa druga. Kiša? Ne, kiša nije vrela. To su suze mladića do mene.

Piše: Snježana Mulić-Softić

Pred ulazom u okno Raspotočje vladala je teška, sumorna tišina. A stotine ljudi bile su pred njom.

Porodice 34 rudara, koji su dan ranije sišli u jamu po kruh od sedam kora, nijemo su čekale pred oknom da ih nakon 20 sati, koliko su nakon gorskog udara proveli u grobnici pod zemljom, izvuku na površinu.

Čuo se samo šušanj pohabanih cipela, kotrljanje suza niz usahle obraze i prigušeni jecaji. Ni novinari, cijela armija njih, kao da nisu bili živi: kamermani su tiho nosili teške stalke za kamere, fotoreporteri su se trudili da prebučno ne škljocaju aparatima, reporteri su šapatom slali izvještaje u redakcije…

Svi kao da su se plašili da će svojim pokretima pomjeriti tlo i ponovno potresti rudare, zbijene u mišiju rupu, dolje pet stotina metara pod zemljom.

Vrele suze

Mlada, mršava žena, u gotovo bestežinskoj ruci stezala je ceker. Sjela je na uski zidić i glavu zavukla u krilo, na kojem se vrlo brzo pojavila barica od suza što su se slijevale niz lice uokvireno maramom sa nježnim cvjetovima.

Pomilovala sam je po leđima, a ona je samo još više glavu uvukla u krilo.

Na samom ulazu u okno, gdje su čekali automobili hitne pomoći i čete medicinara u narandžastim uniformama, oveća grupa muškaraca stajala je na zahrđalim šinama. Tiho su se, bez ijedne riječi, pomakli, napravili mi mjesta, mada to nisam tražila.

Dvije mlade žene, lica izobličenog od plača, provlačile su se kroz masu i propinjale na prste ne bi li vidjele šta se dešava na ulazu u okno.

Na ruku mi je odjednom pala kapljica, krupna i vrela. Pa druga. Kiša? Ne, kiša nije vrela. To su suze mladića do mene. Zove se Izet, 17 mu je godina. Otkako je noć prije saznao da mu je otac zatrpan u jami, nije se, kaže, pomakao s ovog mjesta. Ne krije suze – pušta ih da se kotrljaju niz lice. Kaže – otac mu je sve.

Željezo i hrđa

Tješim ga: “Biće to uredu, rekli su da su ih spasili, sad će on izaći”. I zaista. Tišinu prolama zvuk teških rudarskih kolica. Željezo i hrđa paraju zrak. Iz okna izlaze prvi rudari. Prvo jedan, za njim još dvojica. Od lica im razaznajemo samo oči – bijele i crvene. Užasnute, ugasnute. Vani su, ali se ne raduju. Niko ne progovara. Nema ushićenja, radosti. Boli ta tišina koja ih dočekuje, boli tišina kojom izlaze. Ta tišina je strah da neće svi živi izaći.

Muškarci iza mene izgovaraju tiho imena onih koji izlaze. Izašao je i otac momka čija mi se vrela suza razlila niz ruku. Čuvši očevo ime, krhko dijete se onesvijestilo. Odvezli su ga hitnom, prije nego što se i pozdravio sa ocem.

Opširnije na AJB:

Oči rudara

balkans.aljazeera.net

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top