Obraćanje Alije Izetbegovića povodom Dana Armije RBiH Koševo 15.04.1997.

Povodom Dana Armije RBiH donosimo vam govor prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine održanog na Koševu 15.04. 1997. godine

 Dragi vojnici i oficiri naše Armije,

Dragi članovi šehidskih porodica,

Dragi invalidi,

Dragi građani i gosti,

Dragi prijatelji,

Čestitam vam vaš i naš veliki praznik-petu godišnjicu nastanka naše Armije. Na današnji dan prije pet godina različite jedinice Teritorijalne odbrane, Patriotske lige, Zelenih beretki i mnoge druge grupe, nastale spontano u otporu agresiji širom Bosne, ujedinile su se i počele djelovati kao jedinstvena vojna organizacija pod civilnom komandom patriotskog dijela Predsjedništva BiH.

Mnogoljudna bosanska ratna Armija, koja je srcem i prsima branila Bosnu i njen narod, izvršila je svoj zadatak. Zahvaljujući njoj, u miru koji je zaključen ima i nešto pravde za nas, i to koliko u Mirovnom ugovoru ima pravde, njena je zasluga. Sada smo prišli, kao što smo to više puta najavljivali, stvaranju male, ali snažne, dobro opremljene i dobro obučene armije koja odgovara novoj situaciji i novim potrebama. Danas su ovdje postrojeni njeni elitni ešaloni. Tehnika nije ovdje, tehnika je u skladištima, ali njena duša, njen najvažniji dio-živa sila te nove vojske, njen mali reprezentativni dio je ovdje. Postoji puni kontinuitet između te dvije vojske. Vi produžujete tradiciju velike bosanske ratne Armije, vi ste baštinici njene slave i ljubavi koju je narod za nju gajio, ali vi ste i jezgro buduće snažne i dobro opremljene vojske. Vi povezujete našu prošlost i našu budućnost.

Narod se ponosi vama, uvjeren da ste vi najbolji vojnici na svijetu. I jeste. Neprijatelj to zna i ubuduće će tri puta razmisliti prije nego se usudi da digne ruku na zemlju i narod koji vi branite. Tragična 1992. g., uz Božiju pomoć, neće se više nikada ponoviti.

Braneći Bosnu, vi niste imali čast da branite samo zemlju. Više od toga, vi ste branili jednu veliku ideju koja ima svjetski značaj. To je ideja tolerancije i suživota među ljudima različitih vjera i nacija. Tamo gdje ste vi bili, uprkos svim iskušenjima, ostale su čitave džamije, crkve, katedrale i sinagoge. To je najvažnija vaša i naša pobjeda.  Postupajući tako, vi ste  osigurali najveći zalog u borbi za cjelovitu i demokratsku Bosnu i hercegovinu, a to znači za budućnost.

Danas je praznik i onih koji više nisu među nama, onih koji su ostali na ovom dugom i teškom putu do slobode. Nedavno sam hodio Bosnom, na sve strane zelene humke. Smrtnim sjemenom zemlja je posijana, kako bi rekao pjesnik. Ovo je trenutak da se sa dužnom zahvalnošću sjetimo naših časnih šehida i poginulih boraca i da se upitamo šta smo učinili za njih, njihove porodice i njihove drugove koji su ostali invalidi?  Obećavali smo mnogo, ali šta smo učinili?

Ovo pitanje treba svakodnevno postavljati i pošteno odgovarati na njega. Razgovaram često o tome sa invalidima i predstavnicima šehidskih porodica. Oni mi kažu da smo učinili dosta, ali ne i dovoljno, i više materijalno nego moralno. Invalidske i šehidske porodice nisu gladne i najveća većina među njima ima krov nad glavom, ali nema dovoljno ljudske pažnje. Često se zaboravljaju ne samo borci, nego i nosioci Zlatnog ljiljana. Birokratska ravnodušnost i činovnički odnos ih duboko vrijeđaju. Nažalost, ljudi koji se tako ponašaju nisu rijetki. To su oni što vole da se u nevrijeme voze skupim kolima i uzimaju velike stanove. Šta ćemo s njima? SKIDAT ĆEMO IH S POLOŽAJA, A POSTOJI I NEŠTO ŠTO SE ZOVE IZBORI. PAMTITE IH I NE GLASAJTE ZA NJIH. Glasajte za one koji su u ratu bili s vama i danas su s vama. To su oni što ne zaboravljaju da je zemlja siromašna, koji rade poštone svoj posao i žive skromno. Kako će te ih poznati? Po djelima njihovim poznat ćete ih-davno je zapisano.

Govori se mnogo o pomirenju naroda. Pa, mi i ne okrivljujemo narod, mi okrivljujemo ratne zločince, a to su uvijek pojedinci, bez obzira što ih je, nažalost, mnogo. Njima ne možemo i nećemo oprostiti. Njih ćemo goniti do kraja svijeta. Nestat će sa lica ove lijepe zemlje kao što je nestao dim njihovih topova i granata.

Završit ću ovo kratko obraćanje riječima moga omiljenog pjesnika ”Velikim Bogom se kunemo da robovi nikada biti nećemo.”

Za Akos.ba priredila: Elma Fetić-Čehajić