Običaji Bošnjaka utemeljeni na hadisu: Pčelarstvo i sadnja voća
PČELE I MED
Prostori Bosne i Hercegovine i Balkana imaju blagoslovljenju zemlju koju krase polja, livade, šume, raznovrsno bilje i cvijeće. Pogodna je za ratarstvo, vočarstvo, stočarstvo, pčelarstvo itd. Među brojnim ratarima, stočarima i voćarima ne mali broj je i pčelara. Jednima je to ljubav i hobi, a drugima profesionalno opredjeljenje. Među vrsnim pčelarima bio je ranije a sad ima dosta vjerskih službenika-imama.
Pčele našeg podneblja proizvode gotove sve poznate vrste meda, jer im raznovrsna paša to omogućava, pa imamo livadski, šumski, kestenov, lipov, bagremov, od kadulje i druge vrste meda. Sve se radi iz ljubavi prema tim vrijednim insektama pčelama za koje se kaže da će biti u Džennetu nastanjene i zbog meda koji je i u Kur’anu i u hadisima naglašen kao lijek za mnoge bolesti. Muhammed, s.a.v.s., je rekao:
„Koristite dva lijeka: med i Kur’an. (prvi lijek je za tijelo, a drugi za dušu i tijelo.)“ (Ibnu Madže, Hakim- sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1067).
SADNJA VOĆA
Baviti se raznim agrarnim djelatnostima je velika blagodat i hajr, a posebno mjesto zauzima sadnja i kalemljenje voća. To je trajno dobro za koje sevapi traju i poslje smrti vlasnika. Kada neko zasadi voćku obično kažu: „ Halal bilo ko god jeo“, znajući koliki je to sevap što potvrđuje i hadis Poslanika, s.a.v.s.,:
„Musliman, koji zasadi voćku ili zasije nešto, pa pojede od toga nešto čovjek, životinja, ptica, ili nešto drugo, to će mu biti sadaka.“ (Muttefekun alejhi, Bin bir hadis, Mehmed Arif, Prijevod Fuad Subašić, hadis br. 731.).
„Čovjeku koji posadi sadnicu Allah će dati onoliku nagradu koliko to drvo bude trajalo i plodove davalo.“(Ahmed, sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br.1441.).
Prolazeći pored voćke sa zrelim plodovima voća, pored puteva,uvijek sam se ustručavao ubrati plodove, jer je to tuđi hak i bez izuna vlasnika. S druge strane, vidim narod kako to ubere i govori da nije grihota ubrati koliko možeš pojesti. Naredni hadis potvrđuje da je narod bio u pravu:
„Nije grijeh onome ko u nuždi od njih (voćki) pojede, s tim da ništa ne nosi.“ (Tirmizi,-hasen, Tirmizijina zbirka hadisa, Prijevod Mahmut Karalić Knjiga IV, hadis br. 1306., str.205).
Kod nas je bio običaj da budući mladoženja pred ženidbu zasadi nekoliko sadnica radi berićeta u ženidbi. Vrijednost sadnje voća potvrđuje i ova izreka:
„Sadili su voćke da mi jedemo sa njih i mi zaista sadimo da svijet jede poslije nas.“ (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, dr. Safvet-beg Bašagić, Svjetlost, Sarajevo, str.13.).
Ima podatak koji govori da za godinu dana čovjek pojede pedeset-šezdeset kilograma voća, ako svaki dan pojede samo po jednu jabuku ili bananu. Ako jedno stablo daje otprilike toliko kilograma, onda bi samo za sebe svaki čovjek trebao zasaditi minimalno onoliko sadnica, koliko je godina prosjek ljudskog života.
IZVOR: OBIČAJI BOŠNJAKA UTEMELJENI NA HADISU
AUTOR: ISHAK SEDIĆ
ZA AKOS.BA PRIREDILA: Medina Kovač
