Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Nova izdanja iz produkcije Planjax-a

Nova izdanja iz produkcije Planjax-a

U zbirci priča The Best Book Esad Kopić dao je neku vrstu hronike svoje porodice, svoga života, odnosna načina življenja, a sve to protkano je osjećanjem bez kojeg, svakako, ne bi postojao život.

„Dinamika našeg stila života nas najbolje opisuje kroz odnos u familiji. Prve frekvencije koje uopće odašiljemo, one su najbliže našim najbližim. Mnogi bi trebali shvatiti da nije prostor između zidova najbitniji za sigurnost obitelji. Onaj prostor u srcu je taj koji obitelji daje najveću sigurnost, jer sigurnost je prvenstveno ljubav kaja se daje, potiče i usvaja“

Čitajući djelo nameće se pitanje koje će književnoj kritici biti najinteresantnije: „Da li čitamo roman ili zbirku priča?“ Ono što je npr. i danas ostalo nerazjašnjeno u djelu Pobune Derviša Sušića. Priče hronološki proizilaze jedna iz druge i čine cjelinu, pa bismo rekli da je riječ o romanu, ali one istovremeno čine i zasebne cjeline koje nose, svaka za sebe, jasnu misao, osjećanje i poruku, pa možemo govoriti i o zbirci priča.

Kopićevi junaci su kompleksni, višedimenzionalni čak i kada su sporeni, čak i kada statiraju, oni nisu suvišni, oni su upravo na mjestu gdje trebaju biti, da bi djelo bilo potpuno, te da bi se osjećanje iznijelo i prikazalo na najbolji mogući način.

“Dok smo Abdulah i ja pričali, u dva navrata su pristizale krave na pašu tako da je u dvije skupine bilo pedesetak krava. Ptice su nas nadlijetale. Iz jezera se sve česće vidjelo ljeskanje riba. Dan je već počeo biti sličan jutru. Lijep i vedar. Abdulah je rekao da i razne mirise osjeća. Sve je bilo tako spontano, a užitak je bio šetati i razgovarati sa prijateljem Abdulahom na ovom mjestu. Valjda je to sve tako negdje zapisano.”

A da ništa vrijedno i lijepo ne može pobjeći od sjećanja, e to nam autor nesebično prikazuje u djelu The Best Book. Kada čovjek voli, želi i radi, ima potrebu i da sačuva a jedini svjedok, ili barem najpouzdaniji, jeste knjiga. Rečenica, riječ i slovo u njoj. Slovo o nama, ali i nama najmilijima. Autor nam prikazuje djetinjstvo, mladost, život, prijateljstva, ljubav, žrtvovanje, egzistenzijalne dileme sa precizno ugođenom formom i iznijansiranim tehnikama pripovijedanja.

„Dok sam se pokušavao prisjetiti mnogih detalja iz mog života provedenog u ovoj blizini mojih predaka i mog odrastanja u tim sekundama mi se približavao stariji čovjek. Držao se nekako elegantno vrlo uredno, ali vrlo umornih pokreta. Jedino što nisam baš prečesto uočavao bradu kod ljudi otkako sam poslan na zemlju, pa je možda tim izgledom mi djelovao kao stranac. Malo sam se maknuo u stranu, ali starac je stao točno pored mene.“

Čovjek u životu ima onoliko koliko da (podijeli) i samo to je njegovo, ono što dobije je tuđe. Tako je, Esad Kopić, podijelio svoje životno iskustvo, osjećanja, sjećanja, a mi smo ih dobili na poklon. Čitajići ove redove možemo učiti, napredovati, spoznati, mijenjati i ulješavati minute, sate, dane, mjesece, živote, jer koliko date toliko imate.

U knjizi „Hamajlija za bosansku kuću – Sevdah III“  ono od čega čovjek ne može da pobjegne je ljepota njegovog postojanja. Ponekad se ta ljepota manifestuje kao bol, tuga, nesreća. Samo što se čovjek uvijek pita zašto sada i zasto meni. Međutim, kako bismo inače, spoznali šta je to sreća, radost, veselje ako barem na trenutak u svom životu nismo osjetili tugu, bol, nesreću. Zapravo, tako su nastale i naše najljepše pjesme sevdalnike. Od mnogih ćete čuti da je sevdalinka ljubavna pjema. Neću reći da nije. Međutim, osim što je ljubavna, to je mnogo više pjesma o ljubavnoj čežnji. Čežnja djevojaka za mladićima, češnja za rodnim krajevima (gradovima, mahalama i sl.).

Tako nam  autor i ovoj knjizi pokušava predočiti ljepote sevdalikne. One ljepote za koje već znamo, da ih ne zaboravimo, a njegove pjesme donosne neke nove ljepote sevdaha, pa tako imamo šta i da naučimo.

Gleda Aljo, l`jepu Fatu/A Fata se glasom diči/Sluša Aljo pjesmu svoju/Kad ćeš Aljo, bolan stići…

U njegovim pjesmama osjeća se čežnja, išćekivanje i zapravo sva ljepota satkana je u tome …jer sreća lijepa čak i kad se čeka. U svedalinka su npr. uglavnom djevojke čeznule za momcima. Iščekilave ih iz vojke i sl. Momci su slabije iskazivali osjećanja. Međutim, Esad Kopić u svojim pjesmama donosi sasvim nove momente, slično naćim sevdalinkama, a opet novo. Češnja mladića za djevojkama. Prikazuje osjećanje, koje je u prošlosti bilo vjesto sakriveno.

Zv`jezdo mlada, rano si zas`jala/Kazuj dragoj, da ima selama/Neka znade, da ću kasno poći/Kasno poći, ali ću joj doći…

Čežnju prema gradovima, čaršijama, mahalama također nije zanemario. Sto je najbolje prikazano u pjesmi ALLAHU EKBER, FATIMA (pjesma posvećena borcima na području općine Tešanj):

Svanula je zora b`jela/A ezani sa svih strana/Od Šehera, preko vrha/Od Bobara, sve do Planja

Moja draga ne spavala/Budna zoru dočekala/Pa uz sokak požurila/Požurila, zagrlila…

Život je staza posuta ponekad trnjem, ponekad cvijećem. Da bismo staze posute trnjem prelaziti lakše, a staze posute cvijećem slađe, zaista trebamo nekoga ili nešto za čim ćemo čeznuti.

akos.ba

 

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top