Nezim Halilović Muderris: Slavni dani naše historije

Piše: Nezim Halilović Muderris

Petnaestog aprila 2015. godine navršava 23 godina od formiranja Armije RBiH i taj dan se na dijelu Federacije BiH sa bošnjačkom većinom obilježava kao Dan Armije RBiH.

To je dan u kojem se Bošnjaci, ali i sve patriote Bosne i Hercegovine trebaju sjetiti: njenih šehida i poginulih boraca, invalida,znanih i neznanih junaka, pohvaljenih i nepohvaljenih heroja, demobiliziranih boraca, profesionalnih vojnika i svih onih koji su hrabro i bez oklijevanja stali u prve borbene redove da brane BiH, njenu ustavnopravnost, suverenitet, multietničnost, slobodu vjeroispovijedanja… Jedinice rezervne policije, Armija RBiH i dobrovoljci su se uz Allahovu, dž.š., pomoć, u nemogućim uvjetima oduprli znatno nadmoćnijim i brojnijim neprijateljima.

Prvi put u svojoj vojsci

Zato je naša obaveza da se sa ponosom sjećamo dana u kojima se u Bosni i Hercegovini vodila odsudna bitka za: vjeru, čast i državu i nemojmo kriti nepobitne historijske činjenice, niti ih se stidjeti, jer se Bošnjaci nemaju čega stidjeti, niti koga mimo Allaha, dž.š. bojati! Armija RBiH bila je vojska koja je zajedno sa jedinicama MUP-a, nakon Allahove, dž.š., pomoći obezbijedila životni prostor za Bošnjake i za sve one koji osjećaju BiH svojom zemljom. Ona je obezbijedila da se u BiH sigurno osjeća svako, pa čak i oni koji to ne zaslužuju i koji i dalje pokušavaju da je unište ili u najmanju ruku destabiliziraju…

Aprila 1992. godine došlo je vrijeme da Bošnjaci ginu za svoju zemlju, jer su to decenijama ili više od jednog stoljeća činili za tuđe zemlje, u prvim borbenim ešalonima. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana u: Austriji, Italiji, Mađarskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije “više ciljeve”. Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani: vjere, zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u BiH. Došao je čas u kojem je svako imao priliku da se dokaže ili popravi, jer krvava agresija na BiH nije trajala nekoliko dana, već nekoliko godina. U tom vremenskom periodu bilo je prilike za svakoga: za heroje da uđu u legendu, za kukavice da očeliče, za neopredijeljene i bezlične da se opredijele itd. Zato se karakter svakog insana u BiH može dobro ocijeniti, jer je azab koji se zvao agresija na BiH bio dug i graničio se sa nemogućim.

U tako teškom historijskom momentu Armija RBiH se nije svetila i vraćala istom mjerom za zločine koji su počinjeni nad njenim narodom. Ona je pokazala najviši stupanj morala i spremnosti da se bori za najviše ciljeve, koji ostaju kao univerzalna vrijednost. U redovima Armije bilo je mjesta za sve one koji su željeli da se dokažu kao patriote ove zemlje.

Armija je naš ponos

Desetine hiljada šehida su pale na putu otpora agresorima. Hiljade neznanih bosanskih junaka, čija se imena ne spominju u knjigama, ne čitaju na svečanim postrojavanjima, ne pozivaju na obilježavanja značajnijih događaja, suprotstavili su se svojim hrabrim podvizima nebrojeno puta agresoru oslobađajući kote za koje su vojni stratezi tvrdili da su neosvojive. Oni ostaju zapisani tamo odakle se ne brišu pohvale, gdje se ne poništavaju naredbe, gdje je vječnost, kod Onoga Koji sve stvara i rastvara. Budimo ponosni što smo bili sudionici herojske odbrane BiH i što smo u svoju BiH ugradili dio sebe, a samo kukavice nisu ponosne na svoju časnu borbu! Zasigurno bi naši neprijatelji uz Allahovu, dž.š., pomoć bili potpuno poraženi da im njihovi zaštitnici sa Zapada i Istoka nisu pomagali na razne načine, a zar embargo na uvoz oružja nije bio jedan od poteza koji nas je prisiljavao na predaju? Uprkos tome nije se desio naš očekivani poraz i predaja bez borbe. Hiljade Bošnjaka se mjesecima goloruko odupiralo neprijatelju u nadi da će uspjeti zarobiti nešto od lakog naoružanja. Tenkovi su zaustavljani sa flašama benzina i balvanima i tako je obarana teorija o četvrtoj vojnoj sili u Evropi, koja se smatrala nepobjedivom. Koliko je vodovodnih cijevi prepravljeno u lovačke puške, koje su nerijetko eksplodirale u vlastitim rukama? Kako su u početku spravljane ručne bombe, jer drugih nije bilo? Itd….  Sve bi to bilo drugačije da Zapad nije potvrdio embargo na uvoz naoružanja. Bošnjaci su bili izloženi napadu onih koji su se Zapadu predstavljali za one koji i njih čuvaju od islama ili kako to oni kažu “zelene opasnosti”.

Bosna je zemlja kerameta

Naravno, Armija RBiH je samo potvrdila kur’ansku istinu: “…Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom voljom! Uistinu je Allah sa strpljivima!” (El-Bekare, 249.)

Koliko je samo malih skupina uz Allahovu, dž.š., pomoć pružilo neviđen otpor nemanima, kada su nasrtale da zatru tragove islama?! Kako su se u zvjerskom obliku pojavili narodi koji su do juče govorili o bratstvu i jedinstvu, uspavljujući muslimanski narod? Kako se Bošnjacima krvava historija ponavlja i miješa sa stvarnošću, dovodeći ih u dilemu šta je stvarnost, a šta ružan san?

Mudre bošnjačke glave, koje svakodnevno susrećemo, podnijele su veliki teret borbe za BiH i te mudre glave su za ovu zemlju dale po nekoliko sinova i unuka i mnogi od njih su ostali bez muških potomaka. Upravo u prve saffove naših džamija svakodnevno staju oni koji su rodili i odgojili sinove, tvrđe i hrabrije nego što su neprijatelji mogli i pretpostaviti. Zato, budimo pažljivi i nikada ne uvrijedimo te mudre bošnjačke glave koje se ni u najtežim vremenima ne dadoše pokolebati! Upravo je to onaj najbolji sloj bošnjačkog naroda koji nije nikada kalkulisao i koji se odupirao nemanima onda kada su svi drugi mislili da je gotovo. Armija BiH se rodila u krvi i u kricima vlastitog naroda, koji nije imao drugog izbora, nego da se suprotstavi zlu, makar to suprotstavljanje ne imalo zdravu logiku i vrlo malo šanse po aršinima eksperata rata. Zbog toga bismo mogli kazati da je borba u BiH imala mnogo elemenata kerameta (počasti od Allaha), koja dolazi do izražaja kada se iscrpe ljudske mogućnosti. Mnogo je pojedinaca i grupa koje su na vlastitoj koži osjećale keramet, o kojima se malo i stidljivo pričalo. Možda je razlog za to što kerameti nisu dolazili sa Zapada, pa ih je bilo stid da ih neko ne ospori, jer je “dobro” samo ono što je dolazilo i dolazi sa Zapada ili je padalo odozgo iz utroba transportnih aviona, kao humanitarna pomoć Bošnjacima, koji tu preveliku “dobrotu” svijeta nikada neće zaboraviti.

Takvi su Bošnjaci – sve znaju priznati osim uspjeha vlastitog naroda i sve znaju spominjati osim svoje rezultate!!!

saff.ba