Još jedan revolucionarni val zasigurno tinja i ako realizira svoj puni potencijal, sasvim sigurno neće biti pitom kao pokušaj 25. januara.
 

Piše: Mustafa Salama

Ubrzo nakon što su odbačene sve optužbe protiv svrgnutog egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, protesti su buknuli na univerzitetima, na Trgu Tahrir i drugim lokacijama. Presuda je razbjesnila rodbinu poginulih tokom 18-dnevnih protesta, koji su počeli 25. januara 2011. godine i prisilili Mubaraka da odstupi sa vlasti. Rodbina koja je čekala ispred sudnice obećala je da će ova presuda izazvati novu revoluciju.

Do sada su u sukobima između interventne policije i demonstranata u blizini Tahrira smrtno stradala dvojica demonstranata. S ovom presudom odbačene su optužbe protiv Mubaraka, njegovog ministra unutrašnjih poslova Habeeba al-Adlyja i šest njegovih pomoćnika koji su vladali Egiptom željeznom pesnicom. Povrh tog, odbačene su optužbe protiv dva Mubarakova sina i tajkuna Husseina Salema.

Tehnikalije koje je naveo sud izgledale su smiješno; sudija je odbacio čitav niz optužbi na osnovu proceduralnih razloga. Ranije se policija smatrala saučesnikom zbog oštećivanja bilo kakvih dokaza i neadekvatnog izvještavanja o svojim zločinima. Nadalje, korištena su upitna svjedočenja da se oslobode Mubarak i njegovi pomagači. Ako nijedan zvaničnik pod Mubarakovom vlašću nije osuđen za smrt blizu hiljadu demonstranata, ko je onda odgovoran?

Opće znanje

U Egiptu neki smatraju da su Mubarak i njegovo Ministarstvo unutrašnjih poslova odgovorni za ubistva. Pucati se smije samo ako su za to izdate direktne naredbe, a brutalan režim koji nije poštovao ljudska prava neće odjednom postati dobar kada postane ugrožen.

Postoji mnogo snimaka na osnovu kojih bi se mogli identificirati policajci koji su odgovorni za ubistva, a postoje i zabilježeni iskazi policajaca da su dobili direktne naredbe koje bi osudile nalogodavce. Presuda je upravo iz ovih razloga naljutila tako mnogo ljudi.

Cinici bi presudu mogli protumačiti kao šlag na tortu za vojni udar, kojim je preuzeta vlast 3. jula 2013. godine. Ipak su mnogi sada zažalili što su se 30. juna pridružili protestima koji su doveli do državnog udara.

Revolucije, u pravom smislu riječi, u stvarnosti nije ni bilo. Revolucija bi zahtijevala svrgavanje ranijeg režima i uspostavljanje novog, ili bar značajno mijenjanje vladajuće strukture i ponovnu raspodjelu moći i bogatstva. U Egiptu se to, očigledno, nije desilo.

Mubarak je odstupio sa vlasti, ali je njegov režim ostao netaknut. Bilo bi besmisleno tražiti od režima da sam sebe krivično goni, pravosuđe je ipak sačinjeno od Mubarakovih sudija, kakvo je uvijek i bilo. Slično tome, i Ustavni sud, koji je raspustio prvi Parlament nakon 25. januara, imenovao je Mubarak.

Sigurnosni aparat, unutrašnja državna birokratija, državni mediji, biznismeni bliski režimu i mediji koji su bili u njihovom vlasništvu i, još važnije – kako će Egipćani kasnije saznati – vojska, sve je to ostalo nepromijenjeno nakon revolucije.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Nezavršene revolucije u Egiptu