Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Neislamska vjerovanja u praksi Bošnjaka: Aliđun

Neislamska vjerovanja u praksi Bošnjaka: Aliđun

Autori i ulema o neislamskim vjerovanjima i običajima

Povodom Aliđuna donosimo vam dio teksta Neislamska vjerovanja i običaji u praksi balkanskih muslimana i odnos uleme prema njima Admira Ikovića vezan za ovaj i slične datume.

U djelu ”Sinkretički elementi u islamu u BIH”, autor Muhammed Hadžijahić, govoreći o proslavi Aliđuna kaže: ”U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle su do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše”. (str.320)

Poznato je da je sveti Ilija ustvari svetkovanje kršćana koje su zamjenili za staroslavensko svetkovanje boga gromovnika, poznatog kao Perun.

U Glasniku IVZ iz 1940. godine, broj 5, u tekstu autora i poznatog vaiza Alije Aganovića stoji: ” Šestog maja u skoro svim krajevima naš muslimanski svijet proslavlja Đurđevdan, 28. juna Vidovdan, 2. avgusta Ilindan, a da ne spominjemo i Spasovdan, Mitrovdan, Duhove i Gospojine. To su sve čisto kršćanski praznici, i mi kao muslimani nemamo nikakve veza s njima.”

Pored pomenutog Aganovića bilo je jako puno drugih vaiza i uleme koji su govorili, pisali i ljudima ukazivali na ova nepotrebna svetkovanja i neprihvatljive adete (običaje).

Mustafa Busuladžić, 1945. godine u jednom svom tekstu kaže: ”Neuki svijet je priređujući veselje na nemuslimanske svetkovine kao što su Đurđevdan i Aliđun i podržavajući bilo kakve običaje u te dane skoro prisvojio za sebe, pa nije ni čudo što stranci koji prolaze kroz naše krajeve dobivaju dojam da su to najprije muslimanski, a tek onda kršćanski praznici.”

Islamski autor, Jahja Zade u jednom svom osvrtu kaže: ”Mnogi od naše zapuštene omladine i nazovi inteligencije još se diči i ponosi (nažalost), što može da učestvuje u praznovjerju đurđevskog uranka …”

Jedan čitalac je 1938. godine  uputio Ulema medžlisu upit o dozvoljenost obilježavanje neislamskih praznika od strane muslimana (posebno ističući Aliđun i njemu slične svetkovine). Iz Ulema medžlisa mu je stigao odgovor da nije dozvoljeno obilježavati takve svetkovine, uz pojašnjenje: ”Po islamu je širk moliti i obožavati drugo biće osim Allaha. Pa ako neko širk čini Allahu, on nije i ne može biti musliman.” (Glasnik, 1938, br.2, str. 71)

Nakon što je Ulema medžlisu ponovljen upit da li je državnom činovniku i službeniku koji je zbog posla bio obavezan u taj vakat prisustvovati određenim ceremonijama i obredima ovog tipa dozvoljeno  da se nađe na istima, iz Ulema medžlisa je potvrđeno da jeste, s tim da on kao musliman neće uzeti aktivno učešće u tim obredima, već će samo biti obični posmatrač.

Uvaženi islamski autoritet Mehmed ef. Handžić je smatrao da su glavni razlozi što se ovi običaji, vjerovanja i svetkovine još uvijek održavaju među muslimanskim masama – neznanje i vjerska neprosvjećenost. On kaže: ”Na primjer, svetkovanje Jurjeva, Aliđuna i sličnih dana. To se naročito održalo među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima gdje nije bilo vrijednih i agilnih učitelja vjere.” (Izabrana djela, knjiga V)

Handžić priznaje kako: ”…ne zna da li su se ti običaji uvukli među muslimane usljed zajedničkog suživota, ili su, može biti, ostali još iz davne prošlosti.”

O ovim nepotrebnim svetkovanjima pisalo je jako puno muslimaskim autora i uleme, a mi ćemo za kraj ovih navoda citirati uglednog autora Kasima Hadžića koji je 1941. u tekstu ”Nemuslimanski blagdani i muslimani” konstatovao: ”Sa dizanjem kulturno-prosvjetnog nivoa našeg svijeta toga će postepeno nestajati, ali danas kada je među muslimanima, ponegdje preko 80% nepismenih, to se još uvijek podržava.”

 Istog stajališta je bio i Husein ef. Đozo koji je vjerovao da će vremenom i aktivnim trudom i zalaganjem naše uleme, sva nepotrebna svetkovanja i neislamski običaji nestati i u većem dijelu kod naših muslimana isčeznuti.

Veliku zaslugu za istraživanje ove oblaste i pisanje o istoj, ima i cijenjeni autor hafiz E. Duranović čijim se trudom i zalaganjem u našem vremenu mogu okoristiti mnogi naši muslimani, što sam i sam činio konsultujući neke korisne sadržaje pomenutog autora.

Ovaj tekst nije nikakav stručni pristup ovoj temi, pa stoga i nisam detaljno navodio sav historijski put i slijed nastajanja i egzistiranja navedenih vjerovanja i običaja, jer to puno bolje znaju stručnjaci za ovu oblast, već sam tumačeći hadis sa početka teksta, nastojao pokazati svekoliku važnost dove na koju je Poslanik, a.s., podsticao svoje ashabe. Kad ashabi kao najbolji sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., nisu bili pošteđeni raznih vidova skrivenog širka i životnih pogrešaka, kako da mi budemo pošteđeni i zaštićeni od istog, uz sve ove pomenute tuđe običaje koji se još uvijek ponegdje praktikuju.

I za kraj: Allahu moj, tražimo od Tebe da nas zaštitiš od svjesnog širka, i tražimo oprost od širka kojeg nismo ni svjesni. Oprosti našim prethodnicima koji su iz neznanja praktikovali neke od navedenih običaja, smiluj im se i podari Svoj magfiret, jer vrata Tvoje milosti su velika. Nama koji smo još na dunjaluku učvrsti korake na Putu Istine, te nam pomozi da uvidimo blagovremeno sve moguće greške i propuste, te da se istih čuvamo kako bi na Sudnjemu danu što lakše položili račun za svoj ovodunjalučki život. Allahu naš, molimo Te za džennet, a utječemo Ti se od Tvoje kazne!

Opširnije na ovu temu možete pročitati ovdje.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top