Nedžad Ibrišimović: Sijelo mudraca
Nađu ti se jednom neki, pa stanu govoriti o tome koje su ljudske osobine ponajbolje.
Prvi reče da je najveća ljudska osobina hrabrost, ali reče, ničim se hrabrost ne da opisati i jedino što se uz hrabrost može reći i dodati jest to da hrabre sreća prati. Te ti taj stane hrabrost uzdizati što god je mogao i znao bolje i više.
Drugi, opet, reče da je najbolja ljudska osobina biti dobar. Da se samo dobrim zlo može pobijediti. Te dobro uzdigne do neba, a da je mogao, i više bi.
Treći reče da je najbolja ljudska osobina težnja za ljepotom, da je ljepota nešto ama-ha, i da će svi ljudi, kad-tad, pred ljepotom, što od svoje volje, što onako – nikom poniknuti. Te ti taj stane ljepotu u visine uzdizati. Uzdizô, uzdizô, pa stao.
Četvrti reče da je najbolja ljudska osobina prijateljstvo, a peti reče da nije prijateljstvo nego drugarstvo. Šesti, opet, reče da je najbolja i najpoželjnija ljudska osobina junaštvo, pa stane kititi priče o junacima i junačkim djelima da ga milina bilo slušati.
Sedmi reče da je najbolja ljudska osobina darežljivost. Osmi da je to poštenje. Deveti da je to ljubav. Da je ljubav nenadmašna ljudska vrlina koju pjesnici svih naroda hvale od davnina i da će je hvaliti dok je svijeta i vijeka. Jer ljubav prožima sve, i bilje i životinje i sav ljudski rod.
Deseti reče da je za njega domoljublje najbolja čovjekova osobina. I njega je bilo milina slušati. Jedanaesti, opet, poteže čast i ponos, pa to dvoje stane u zvjezde okivati, mnogi mu riječju priskočiše u pomoć. Dvanaesti reče da sve pomenute osobine zaslužuju svaku hvalu i podršku, ali da je za njega najvrijednija ljudska osobina – vedra narav.
A trinaesti među njima bio nekakav dedo, te on reče da je za njega najvrijednija ljudska osobina – skromnost. „Šta bi to kô bila skromnost?“ – upitaše ga, a dedo tiho otpovrnu: „Skromnost je znati gdje ti je mjesto, jer jedan pored drugog mogu stajati i car i prosjak, pa da ih obojicu resi ista ta vrlina.“
Ali se s dedom niko nije mogao složiti, te nastane takva graja da su i sijelo morali obataliti.
Izvor: Nakaza i vila
Autor: Nedžad Ibrišimović
Za Akos.ba priču izdvojila i pripremila: Fahreta Vreva
