Ne vrijeđajte bošnjačku žrtvu namećući joj nekakvu “ulogu”
Piše: Filip Mursel Begović
Nije Međunarodni sud u Hagu radio na pomirenju među narodima, nego na presuđivanju ratnim zločincima. Niti jedna presuda, bez obzira kome je izrečena, nije donesena sa svrhom da nekoga pomiri, već da osudi za učinjena ratna zlodjela. Zato je krajnje neprimjereno ustvrđivati da haške presude neće pomoći pomirenju među narodima u BiH, što je nemušto poručivao Dragan Čović. Tranzicijska pravda ili pomirenje jesu logičan epilog nakon presuda, ali su nemogući ako izostane katarza, koja je u ovom trenutku nemoguća i među Srbima i među Hrvatima. I to će biti tako sve dok njihov politički i vjerski vrh insistira na negiranju presuda u Hagu, a ratnim zločincima pridaje mesijansku i svetačku aureolu. U Bibliji se navodi da je Isus objasnio kako prepoznati prave ili lažne mesije: “Poznat ćete ih po njihovim plodovima.” I lažnog mesiju Srba, genocidnog zločinca a ne narodnog heroja, prepoznali smo po plodovima. To nisu njegove žrtve jer bi ih tim imenovanjem uvrijedili, a uvjereni smo da naši šehidi uživaju u hladovinama džennetskih perivoja.
Mladićevi plodovi pokazali su se na njegovom prvom saslušanju u Hagu, gdje je pokazao svoje herojstvo. Srpski junak, vitez, knez, vojskovođa i “neka mu je vječna slava”, pišu Srbi na bilbordima po Banjoj Luci i Beogradu, a taj nepokolebljivi patriota, borac za vjekovnu otadžbinu i terminator strašnih Turaka i dahija na početku suđenja u Hagu, da prostite, usrao se u gaće. No, Srbi se i dalje ponose svojim uneređenim “đeneralom”, kao što se i Hrvati ponose kukavičkim samoubilačkim činom Slobodana Praljka. Ako bi s bilo čime mogli uspoređivati ovaj postupak jednog osuđenog ratnog zločinca koji je odgovoran za konclogore, protjerivanja, silovanja, ubijanja, mučenja, rušenja i slična zlodjela, onda bi mu srodnike mogli naći u ustaškim oficirima koji su 1945. godine, baš po uzoru na svoje nacističke kolege, na vijest o kapitulaciji izvukli revolver i ispalili si metak u sljepoočnicu. Praljak, ipak režiser po zanimanju, svoj kukavičluk i strah od suočenja s istinom i sramotom ispoljio je ispijanjem otrova pred svjetskim auditorijem.
