Ne plači majko!
Ne plači, majčice moja mila. Nisu vrijedni suze tvoje čišće od njihove duše. Ne hrani njihov ego svojom žalošću. Ja sam dobro. Ništa osjetio nisam dok su u moje krhko, izmučeno i gladno tijelo ispaljivali svu svoju snagu. Takvi su oni. Ljudi koji svoju snagu pokazaše nad tijelima nezaštićenih koji ništa, sem dove, u ruci ne imaše. Velike li snage njihove, majko moja mila. Veliča njih njihov narod, poganih misli.
Najviše me tvoje suze bole. Žalim što nisam tu da ti ih mogu obrisati, da te opet kao nekad zagrlim i osjetim tvoj miris, tvoju iskrenu i čistu ljubav, tvoj snažni zagrljaj. Znam da ti je teško bez tvojih sinova, tvog muža, tvoje braće i amidžića. Žao mi je jedino, što na dunjaluku Allah dragi odluči sama da sa sestrom ostaneš, da se s vukovima boriš zadnjim atomima snage, za pravdu. Al’ ima Boga, majčice moja, znam da u to vjeruješ. Pusti lažne suze onih koji su se radovali našim smrtima, koji ne priznaju ono što nam je učinjeno, a žele da dođu na naš ispraćaj. Nisu vrijedni, dvoličnjaci.
Sestra je već velika. Ima dvadeset i dvije godine, Allah da nam je sačuva. Žao mi je što nisam tu, ja, njen stariji brat, da ju čuvam kako sam to oduvijek htio. Ako Bog da, kad se uda, znam da će naći sreću, a da ćeš i ti bit sretnija jer će i neko od naše, silom raspadnute porodice, konačno naći mir i osjetit ponovo toplinu doma. Veseli se, majčice moja, svojim budućim unucima i unukama. Veseli se jer, nakon toliko godina, zaslužila si. Bog je velik i moćan, dovi za nas da nas ponovo spoji na Sudnjem danu i da uživamo u ljepotama džennetskim, inšaAllah.
Koliko samo braće muslimana i sestara muslimanki suosjeća s tvojim bolom. Narodu nije svejedno, ne brini se. Ljudi na dunjaluku nikad nisu sami, koliko god im se činilo da jesu. Svi smo tu, kao jedna porodica, kao jedna duša. Onako kako tugujemo i dijelimo svoje boli da nam lakše bude, trebali bi se zajedno i veseliti. A veselit ćemo, ako Bog da. Mnoge su nepravde nama učinjene. Čak nam svoja zlodjela pripisaše. Pa zašto su to činili ako se sa posljedicama svojih djela ne mogu suočiti? Zbog čega su se na nenaoružanim junačili? Kakvo je, majko, njihovo junaštvo? Zbog čega su im smetala naša imena i prezimena? Zar čovjek čovjeka da ubije radi imena i radi vjere? SubhanAllah!
Ima dosta pitanja, a malo odgovora. Znam da i ti o tome razmišljaš. Budi jaka sutra majko moja, kćerko Srebrenice, ženo babe moga, sestro brata svoga, rodice amidžića svojih, nevjesto dedina. Ti si sve to, ponosu moj što ostade na Dunjaluku. Budi jaka, nek’ ti je pogled prema plavetnilu velikome, nek’ ti u ruci bude dova za nas i za naš ponovni sastanak. Nek’ i braća i sestre sutra jaki budu, pružite podršku jedni drugima. Čuvajte se i pazite vi što ste ostali. Čuvajte se radi nas, volite se radi nas. Gradite ljepši život i sretniju budućnost radi nas. Mi smo živote svoje dali, da bi mnoge sačuvali. Selam majko, do vječne sreće. Amin.
Piše: Dženana Cero
Akos.ba
