Namaz je najsavršeniji oblik ibadeta prema Bogu
Svevišnji Allah je mnoge stvari zapovijedio a mnoge je zabranio ljudima, a to sve radi potrebe i koristi samim ljudima. Neposluh prema Božijim zapovijedima i nepoštivanje Njegovih naredaba donosi veliko zlo samim ljudima. Svemogući je zato zaprijetio prijestupnicima strašnim kaznama, osobitno na drugome svijetu, a onom koji se drži Njegovih zapovijedi obećao je velike nagrade i sreću kako na ovome tako i na onome svijetu. Nada u Božiju milost i strah od Božije kazne su vrlo važni faktori koji ljude usmjeravaju na to da se drže bar donekle Božijeg reda i zakona. Da se mognu na tome uzdržati, potrebno je stalno održavanje sjećanja na Svemogućeg Allaha Koji sve vidi i čuje, svim upravlja i sve određuje i Koji će one koji su Njemu pokorni neizmjerno nagraditi, a grješnike kazniti. Zato je Mudri Allah, dž. š., odredio da se klanja namaz u određenim vremenskim razmacima a u toku dana i noći jer je to najzgodniji način da se kod ljudi održi stalno sjećanje na Njega, i pobuđuje u njima strahopoštovanje prema Njemu. To redovito obnavljanje sjećanja na Allaha, dž. š., i često pobuđivanje strahopoštovanja prema Njemu, držaće čovjeka na distanci od grijeha više nego išta drugo, da ne posrće i ne zastranjuje. Istina je, naime, da je malo ljudi koji čine dobro radi samoga dobra, ili se čuvaju loših stvari zato jer su loše, i zato su im potrebni neki Božiji pa i ljudski propisi i zakoni.
Pored toga što je namaz najzgodniji način za sjećanje na Boga i pobuđivanje strahopoštovanja prema Njemu, on predstavlja i najsavršeniji oblik odavanja poštovanja Bogu, dž. š., od strane Njegovih robova. To je najbolji način na koji se rob smjerno i skrušeno klanja Gospodaru svih svjetova te iskazuje dužnu zahvalnost prema vlastitom i općem Dobrotvoru, dž- š., Čije blagodati neprestano svakog časa uživa zajedno sa svim stvorenjima.
U namazu su razni elementi koji ga čine savršenim oblikom ibadeta. To su:
Tekbir (veličanje Boga), tesbih (slavljenje i uzdizanje Boga), tahmid (zahvaljivanje), sena (pohvala), tehlil (isticanje Božijeg jedinstva izgovorom: La ilahe illallah), zikr (spominjanje Boga, općenito), isti‘aze (traženje utočišta kod Boga od šejtana), kiraet (učenje Kur’ana) te učenje salavata i dova. U namazu se u svakom položaju rob poklanja svom Gospodaru: i stojeći smireno, i sagibajući se na ruku‘, i ničice padajući na sedždu i sjedeći i učeći tešehud. U toj službi posvećenoj Njemu zaposleni su svi dijelovi ljudskog tijela, a svoje slobodno vrijeme čovjek – vjernik žrtvuje toj službi Uzvišenom Allahu, odričući se za to vrijeme svake druge djelatnosti ili svojih užitaka. U namazu se, dakle, čovjek klanja Allahu i srcem, i jezikom i tijelom, pa i imetkom jer će se radi namaza odjenuti i biti uredan.
Zbog svega toga namaz je Allahu najmiliji ibadet za koji će On svoje robove najviše nagraditi, a kako smo rekli, namaz najviše utječe na nas da ostanemo uvijek bliski Bogu, dž. š., što nas čini pravim ljudima i na ovom svijetu.
Da bi namaz imao ovako važnu ulogu u životu muslimana, treba ga obavljati svjesno i razumno a ne formalno i mehanički (kao kad se mašina kreće bez svoje volje) i praviti kretnje radi njih samih. Spoljašnjim pregibanjem i izgovaranjem raznih učenja obavlja se spoljašnji dio namaza, a unutrašnji njegov dio se obavlja dušom i srcem. Srž namaza leži, dakle, u razmišljanju o Allahu, Njegovoj svemoći i milosti te o tome zašto smo stali u namaz. Bez toga je namaz slab i korist je od njega gotovo nikakva. (No bolje je makar i mehanički obavljen namaz nego ga ne obavljati nikako, jer i takav makar formalno udovoljava Božijoj zapovijedi. Onaj ko bar formalno obavlja namaz, popeo se bar za jedan stepen s kojeg će lakše na drugi, dok za onoga ko nikako ne klanja nema ni nade da će se popeti na drugi).
Kad se stupa u namaz, treba dovesti sebe svijesti o tom da se sada stupa pred Velikog i Uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova. Ide se, dakle, Njemu na poklonstvo, i to na Njegov poziv. Izostati se ne smije jer je poziv tu, a ne smije se ni nemarno pred Njega izaći kao pred kakva čovjeka. Treba sve druge misli najprije odstraniti i usredotočiti svijest samo na namaz i tako skoncentriran stupiti u namaz i vršiti ga tako. Ako bi tokom namaza čovjeku došle kakve druge misli, treba nastojati da ih se oslobodimo što prije.
/ Zaključna riječ o namazu – Fikhu-l-‘ibadat /
Izvor: FIKHU – L – ‘IBADAT
Autor: MUHAMED SEID SERDAREVIĆ
Za Akos.ba izdvojila i pripremila: Ena Ferhatović
