Biseri mudrostiU Fokusu
Nakon smrti jednog pape – šta rade dvije milijarde muslimana?
Komentar dana jednog zamišljenog muslimana
Smrt jednog čovjeka, makar bio to i papa, može zaustaviti svijet. Pitanje ko će ga naslijediti odmah pokreće mašineriju globalne pažnje, okupljaju se kardinali, zaključavaju vrata Sikstinske kapele, podižu dimne zavjese i spuštaju veo kontemplacije – sve u potrazi za čovjekom koji će govoriti u ime milijardu i više katolika. I svijet, bez obzira na vjeru, prati taj ritual sa poštovanjem, čak i fascinacijom, jer zna da se bira vođa – ne samo duhovni, već i politički. Vatikan, sićušna država u srcu Rima, na simboličan način upravlja jednim od najutjecajnijih globalnih diskursa.
A šta rade dvije milijarde muslimana kada papa umre?
Ništa.
Ne zato što ih to ne zanima, nego zato što nemaju nikoga čije bi se ime moglo spomenuti uz riječ “vođa”. Niti imaju “konklavu”, niti “Sikstinsku kapelu”, niti “bijeli dim”, niti mehanizam koji objedinjuje njihov glas, njihovu bol, njihovu nadu. Njihove granice razgrizla je kolonijalna historija, njihovu glavu odrubila je imperijalna geopolitika, a njihovo tijelo je ostalo – bez koordinacije, bez obrane, bez svijesti o vlastitoj snazi.
U tom vakuumu, genocid u Gazi se odvija pred očima svijeta, dok ljutiti povici – “gdje su dvije milijarde muslimana?” – odjekuju poput praznog eha u dolini u kojoj nema odjeka. Ljutnja je tu, tuga je prisutna, molitve uzdižu dim iz ruševina, ali nema političkog entiteta koji bi tu energiju pretočio u djelovanje. Dvije milijarde ljudi bez jedinstvene platforme – poput mora bez obala, bez broda, bez kompasa.
U tom pogledu, vrijedi se sjetiti kako su i Pravedne halife birane: raznim metodama, ali uvijek s ciljem očuvanja jedinstva zajednice. Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, ostavio je savjetničko vijeće, “šura”, koje je svojim integritetom zamijenilo proceduralnu formalnost – ali cilj je bio isti kao danas u Vatikanu: da ummet ne ostane bez glave.
Mi muslimani, u 21. stoljeću, slavimo fragmentaciju kao da je to sloboda. Razbacali smo emanet kao da je to napredak. Uspjeli smo se uvjeriti da je odbacivanje zajedničkog vođstva dokaz naše “autentičnosti”, dok istovremeno gledamo kako druge religijske zajednice – katolici, pravoslavci, protestanti, hindusi, budisti, jevreji, pa čak i mala mormonska zajednica – organizirano djeluju, štite svoje interese i kroje svjetsku politiku. I nijedna od njih nije sebe lišila duhovnog centra – samo mi.
Zato Netanyahu s pravom kaže: “Nećemo dozvoliti obnavljanje islamskog halifata.” Jer zna da dok postoji glava, postoji i tijelo. A muslimansko tijelo danas postoji bez glave – ranjeno, razjedinjeno, emocionalno reaktivno, ali politički nemoćno. Njegove riječi nisu izraz mržnje – one su priznanje istine koju i sami odbijamo priznati. Da muslimani imaju jedinstven politički i duhovni glas, Gaza ne bi bila sama, a ni krv ne bi tako tiho tekla.
Ono što je tragično, nije samo što su nas drugi razorili – već što mi sami slavimo tu dekonstrukciju. Kao da je neko ponosan što više nema oči, uši, ruke, noge, ni srce. Kao da je amputacija identiteta postala simbol modernosti.
Pa se pitamo: jesmo li zaista pametniji od katolika? Od pravoslavaca? Od jevreja? Zašto oni ne razbijaju svoje crkve, sinagoge, patrijaršije, papinstvo? Zašto samo mi vjerujemo da je “vođstvo” teret, a ne čast? Zašto nas islam obavezuje da klanjamo u safu – a mi slavimo što nemamo saf?
Ovo nije poziv na utopiju, niti na restauraciju carstava. Ovo je poziv na svijest o sebi. Na razumijevanje da broj bez strukture nije moć, nego iluzija moći. Dvije milijarde bez vizije su kao more bez pravca. Bez kapetana, bez karte, bez luka.
A dok gledamo kako bijeli dim izlazi iz Sikstinske kapele, dok se svijet još uvijek zna pokloniti pred ozbiljnošću jedne stolice, jednog rituala, jedne titule – postavimo sebi pitanje:
Zašto mi više ne vjerujemo u svoje pravo da budemo vođeni?
Dr. Mustafa Cerić, bivši reisu-l-ulema IZ u BiH
