Na najljepšoj i najkrvavijoj ćupriji: Živ zakovan za daske i bačen u Drinu
Svaka višegradska ulica mjesto je zločina. U jednoj od njih ubijena je i najstarija žrtva, devedesetogodišnja Đulsa Fehrić, na čijoj smo dženazi bili. Ubijena je krajem maja 1992. godine i bačena u kontejner za smeće blizu džamije. Jesenas su njeni ostaci nađeni u srebreničkoj općini
Piše: Edita GORINJAC
Fotografije: Velija HASANEBGOVIĆ
„Vreo je dan. Vraćamo se s pecanja. Miris Drine golica mi nozdrve dok se vozimo kući. Mati je napravila pitu. Jest ćemo u avliji. Pred očima mi prizor kako postavlja sofru u hladovini i usne mi se razvlače u osmijeh. Toplina mi se razlila po grudima. Neka me neopisiva sreća obuzima. A onda, odjednom, kao mačem presječeno, sve to nestaje. U trenu postajem svjestan da te kuće više nema, da je avlija zarasla i da se vraćamo s jezera Perućac, s ekshumacija. Višegrada, kakav mi se tog dana vratio u sjećanje, više nema. Drina je krvava. Iz nje više ne jedem ribu – pomislim. Ne govorim nikome ništa dok putujemo. Duboko udahnem, obrišem znoj sa čela i prisiljavam se da mislim na sutrašnji dan. Još nas puno posla čeka na Perućcu. Eto, tako mi se jednog dana kad su bile ekshumacije sve pomiješalo. Tako se nekada sjećanja vrate, a onda ih ona bolna iz devedesetih razbiju kao staklo u hiljade komada.“
Priča je ovo jednog, ali su slične i one drugih Višegrađana, Bošnjaka, što su se vratili na svoja ognjišta ili žive daleko od Drine. Prvih je mnogo manje.
Ovih dana, kada se obilježava godišnjica stradanja višegradskih Bošnjaka, sjećanja su živa. Osjećanja su pomiješana i neprestano im se u mislima smjenjuju sretni i najstrašniji dani njihovih života.
Opširnije na portalu Faktor.ba:
