Muslimani u Bugarskoj, nakon pada hilafeta i danas

Krajem 14. i početkom 15. stoljeća, Osmanlije su osvojile raspadajuće Bugarsko kraljevstvo. Usljed toga, islam se, s jedne strane, proširio preko masovnog nastanjivanja Turaka iz Anadolije, a s druge strane, prelaskom na islam kršćanske populacije. Osmanlijska vlast ostala je do 1878. kad je Bugarska dobila teritorijalnu autonomiju i tada je uslijedilo je masovno iseljavanje muslimana.

Godine 1881. oko 578.000 muslimana živjelo je u Bugarskoj, što je predstavljalo 28,8% od ukupnog broja stanovništva. Broj muslimana povećao se na 966.418 do 1946. godine, što je predstavljalo samo 13,3% od ukupnog broja stanovništva, a na popisu iz 2001. procenat muslimana u Bugarskoj bio je 12,2%. Većina muslimana su sunnije hanefijskog mezheba. Na popisu iz 1992. godine 7,7% od onih koji su se izjasnili kao muslimani bili su šiiti alevije. Što se tiče etničnih grupa, većina muslimana u Bugarskoj su Turci, 75,3%, zatim Pomaci, to su potomci slavenskih Bugara koji su prešli na islam i njih ima 13,5%, dok Roma muslimana ima 10,5%. Većina muslimana u Bugarskoj živi u ruralnim područjima. (Ina Merdjanova, Muslims in Bulgaria)

Organizacija

U ovoj zemlji oficijelna organizacija muslimana je Muslimansko ispovijedanje, a njeno najviše upravno tijelo jest Viši duhovni savjet sa sržnom institucijom koja se zove Glavno muftijstvo. Glavno muftijstvo predvodi sve muslimane u zemlji, bez obzira na njihove razlike. Dvanaest regionalnih muftija odgovorni su za zajednicu na provincijalnom nivou.

U Bugarskoj ima 1.217 džamija, u kojima se petkom drže hutbe, i 240 mesdžida. Oko 350 od ovih džamija sagrađene su nakon pada komunizma. U 2009. godini prijavljeno je nekoliko slučajeva skrnavljenja džamija, i izgradnja dvije nove džamije zaustavljena je vetom, jedna bi trebala biti izgrađena u Sofiji, a druga u Burgasu. Izborni časovi islamske vjeronauke uvedeni su u javnim školama 2000. godine. Učenici koriste knjige predložene od strane Muftijstva i odobrene od strane Ministarstva obrazovanja. Postoje tri medrese koje slijede državni program srednjeg obrazovanja i imaju dodatne časove o islamu. Svršenici ovih medresa mogu da budu imami ili da nastave školovanje u disciplini po svojoj želji. Raste tendencija za imame da nastave više obrazovanje na Višem islamskom Institutu u Sofiji. Pored ovih škola, Muftijstvo organizira i seminare ljeti. Oko 1.000 imama služe zajednici, većina imama su stariji i imali su privatno obrazovanje jer za vrijeme komunizma nije bilo islamskog obrazovanja kroz institucije. Mlađi imami obrazovali su se u medresama i školama Kur’ana, neki od njih imaju diplome iz Turske i arapskih zemalja. Viši islamski institut nudi kurseve islama i radi na tome da dobije priznanje od države. (Ina Merdjanova, Muslims in Bulgaria)

“Bulgarizacija” muslimana

Od Bugarske neovisnosti 1908. godine nacionalistički režimi marginizirali su muslimane i tradicionalno su ih smatrali strancima, čak i ako se radilo o etničkim Bugarima. Ortodoksna crkva veoma je utjecajna i bugarski nacionalisti tjerali su muslimane da prihvate kršćanstvo. Svi muslimani koji su odbijali bili su povrijeđeni, zatvoreni, ubijeni ili protjerani. Na hiljade njih pobjeglo je u Tursku i Grčku. U ljeto 1989. više od 300.000 muslimana protjerano je iz Bugarske. Džamije su bile pretvorene u crkve. Od 44 džamije u Sofiji, samo je jedna ostala kao historijski spomenik. Najveća džamija u Bugarskoj bila je Tumbul džamija u Šumenu, koja je sagrađena 1744. Muslimani su bili prisiljeni da idu u crkvu svake nedjelje, a obrezivanje je bilo zabranjeno i oni koji bi obrezali svoje sinove, bili bi žestoko kažnjeni.

U tom vremenu zabilježeni su jaki pritisci na muslimane da promijene imena, nošnju i jezik. Godine 1942. uveden je novi zakon koji je muslimanima nalagao da promijene imena u bugarska imena. Imena oko 2.000 sela koja su nastanjivali Turci i Pomaci promijenjena su u bugarska imena. Pomacima je zabranjeno da idu u turske škole i da govore turski jezik, a bilo im je zabranjeno i da otvaraju privatne škole. Muslimanska školska vijeća ukinuta su i pripojena bugarskim školskim vijećima. Cijeli njihov “nebugarski” život bio je podvrgnut cenzuri.

Godine 1944. komunistički režim došao je na vlast i pokrenuo je kampanje asimilacije protiv muslimana. Pomačka sela iz regije Rodopes bila su prinuđena da se prebace u Sjevernu Bugarsku u periodu od 1948–1952. Godine 1949. poljoprivredna zemlja bila je oduzeta i to je pogodilo mnoge bugarske muslimane. Više od četrdeset godina bugarska vlada promovirala je ateizam. Muslimani su bili smatrani drugorazrednim građanima bez prava da postanu članovi vlade ili oficiri.

U aprilu 1956. bugarska Komunistička partija odlučila je da stvori ujedinjenu socijalističku bugarsku republiku, tako da su nastavili da terorom mijenjanju imena muslimana u bugarska imena. Pomaci su razvili strategiju za imena i ponašanje. Naprimjer, Pomak koji je rođen prije 1912. i koji je živio do poslije 1990. bio je primoran da mijenja svoje muslimansko ime devet puta. Tokom komunističkog perioda nasilna asimilacija nastavila se pod takozvanim “procesom preporoda”. Nakon njihovog “uspjeha” s Pomacima, bugarske vlasti počele su da na isti način postupaju s drugim etničkim muslimanima. Zato je komunistička praksa jednaka bugarskom ekstremnom nacionalizmu koji kao cilj ima “bulgarizaciju” važnih muslimanskim manjinama.

Period nakon komunizma

S padom rasističkog režima Todora Živkova u novembru 1989., vjerske restrikcije u Bugarskoj malo su oslabile, ali i dalje ima diskriminacije, šikaniranja, javne netolerancije grupacija koje nisu kršćansko-ortodoksne vjere. U svakom bugarskom selu ima još nekih bivših članova Komunističke partije ili lokalnih službenika bezbjednosne službe koji su proganjali muslimane u prošlosti, zato se muslimani još boje da govore o svojim ružnim iskustvima. Oni se osjećaju još ugroženim od strane Socijalističke partije (bivša Komunistička partija), bojeći se da će komunisti jednog dana opet doći na vlast i da će ponovo biti proganjani.

Još uvijek je nemoguće naći jednog muslimana u bugarskoj bojsci kao regularnog vojnika. Većina bugarskih muslimana je neobrazovana radna snaga: pastiri, kosači itd. Muslimani su diskriminirani i na poslu i u školi. Dok Pomaci žele da njihova djeca uče turski jezik, što je sad teoretski moguće, u praksi, direktori lokalnog obrazovanja to ne dozvoljavaju.

Nejednakost još uvijek postoji u praksi i oni koji su nezadovoljni sa svojim stanjem nastavljaju da emigriraju u Tursku. Glasine i agresivna propaganda protiv muslimana u kojima se oni predstavljaju kao teroristi, dobijaju veliku pažnju u masovnim medijima. Vlada još uvijek ograničava vjersku slobodu grupacija koje nisu kršćansko-ortodoksne vjere. Ova ograničavanja prvenstveno se manifestiraju u registracijskom procesu koji je selektivan, spor i netransparentan. Grupama koje nisu registrirane vlada zabranjuje javno prakticiranje vjere.

Međutim, nakon 1987., muslimanima u Bugarskoj dozvoljeno je da ponovo grade džamije, tako da su nove džamije izgrađene u mnogim selima i gradovima. Sad ima preko 1.260 džamija. Muslimansko vođstvo ima jednog glavnog muftiju i osam regionalnih muftija.

(Bulgaria: The Sufferings of One Million Muslims, islamweb.net)

Učestvovanje Bugara u ratu u Bosni

Bugarski pravoslavci rado su pomagali svoju braću Srbe u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Jedan ruski dobrovoljac svjedoči o tome i, u intervjuu koji prenosi Kurir pod naslovom “Ruski dobrovoljac: Srbi i Rusi jedan narod”, kaže: “Po zvaničnim podacima, od 1991. do 1999. godine u Srbiji je bilo oko hiljadu ruskih dobrovoljaca, od čega je njih oko 50 poginulo. Ali je realno tamo otišlo deset puta više. Meni se čini da je za devedesete godine takva dobrovoljačka aktivnost bila jedinstvena. Ljudi su odlazili – bez obzira na poteškoće oko dobijanja pasoša, poteškoće u samoj Rusiji, finansijske troškove. To je bilo i nešto poput čarobnog štapića za nacionalnu samosvijest: u tako teška vremena bilo je ljudi koji su s oružjem u ruci posvjedočili svoje rodoljublje i vjernost ideji slovenskog jedinstva. Među nama je bilo Rusa, Bugara, Slovaka, Čeha. Sami Srbi nisu dijelili Ruse na Ukrajince, Beloruse i Ruse, za njih smo bili i jesmo jedna nacija.” Na jedno drugo pitanje on odgovara: “Bilo je podviga i to ne jednom. U prvoj etapi rata postojali su posebni ruski dobrovoljački odredi, a krajem rata njihovi ostaci ulili su se u odred Beli vukovi, u koji su ulazili dobrovoljci raznih nacionalnosti: Srbi, Rusi, Bugari.” Ovo je jasan dokaz da su i Bugari bili od onih koji su rado pritekli u pomoć Srbima u njihovoj namjeri da iskorijene sve što je islamsko na ovim prostorima.

Molimo Allaha Uzvišenog da pomogne muslimanima u Bugarskoj da se mogu nositi s problemima i izazovima, i molimo Ga da nas ujedini!

Priredio: Hasan Stranjac
El-Asr