Muhamed Đerlek Max: Karikatura je glas javnosti, temelji se na apsurdu

Piše: Medin Halilović

Na 21. Međunarodnom salonu antiratne karikature u Kragujevcu poznati karikaturista iz Novog Pazara Muhamed Đerlek Max ponovo bio je laureat. Ovoga puta dobio je nagradu gradonačelnika Bidgošča iz Poljske.

Izražavajući zadovoljstvo zbog nagrade rekao je da mu je posebno drago što dolazi iz Poljske, zemlje koja njeguje karikaturu.

„Ovog puta imao sam sreću, iz Poljske su odlučili da najbolja karikatura bude moja. Drago mi je da su to Poljaci čije su karikature u samom evropskom i svjetskom vrhu. Ove godine je pristiglo skoro 1.000 karikatura. Dobro je, to je podstrek“, rekao je Đerlek i podsjetio da je bijenale u Kragujevcu jedno od najstarijih koje se održava svake druge godine.

Inače, Na ovom prestižnom skupu i takmičenju karikaturista prispjelo je 987 radova od 469 autora iz 47 država sa svih kontinenata.

Žiri je odabrao 80 karikatura za izlaganje i objavljivanje u katalogu Salona, u znak simbolike na 80 godina od zločina u Kragujevcu tokom Drugog svjetskog rata.

Đerlek, koji je u beogradskim listovima počeo još osamdesetih godina da objavljuje satirične crteže, u razgovoru za Anadolu Agency (AA) istakao je da karikatura ni danas nije izgubila na značaju, da je karikatura satira koja se prikazuje na crtežu, uz malo ili bez teksta.

Ona je, dodaje, način tumačenja viđenog i doživljenog, vizuelno, na duhovit način.

Da bi neko postao tema i lik u karikaturi, preporučuje, ”potrebno je da uradi neku glupost, nešto ukrade ili slično”, a takvi mogu da budu i tema za univerzalnu poruku, kako kaže, što uglavnom i čini.

„Dođeš do ideje da to doživljeno i viđeno prepričaš vizuelno na duhovit način. Ona je sjajna vježba duha za mene i onog koji je posmatra“, pričao je Đerlek.

Za pravu karikaturu je, predočava, potrebna osama autora jer ako nema osame „rastačeš se i gubiš“.

– Cenzura –

Na upit da li je karikatura izgubila na značaju, u smislu prostora u medijima, smatra da ona i dalje postiže svoj efekt u javnosti, veliki, ogroman, te su zbog toga oni koji su danas u vlasti u Srbiji protjerali karikaturu.

„Karikatura je protjerana iz vladinih listova. Možeš da imaš samo neku afirmativnu karikaturu, što je jako loše. Srbija je zahvaljujući SNS-u, ali i opoziciji ušla u jedan kolaps kada je u pitanju satira, uopšte. Nema više ni jedne manifestacije gdje se satira prezentuje, a da tu nije umiješana politika i da nema tu ‘nemoj to, nemoj ovoliko, nemoj toliko’. Počeli su sa ograničenjima i cijena karikature je otišla u bestraga“, ocjenjuje Đerlek.

Podsjeća da je i sam Napoleon zazirao od karikature, ali i da je danas dobila na značaju Srbiji i primjer toga su njegove kolege Predrag Koraksić, Dušan Petričić i Marko Somborac.

Sebe smatram jednim od tih, mada, kako naglašava, daleko je od Beograda.

„Od karikature se zaziralo kada je ona 1800. bila u povoju. Sam Napoleon je zazirao od karikature, i to žestoko. Plašio je se i bio jedan od tih koji je progonio karikaturiste“, podsjeća i potvrđuje da je i lično bio pod pritiskom i lično mu priječeno, poput „bacićemo vam bombu na redakciju“ i „završićeš u kesama za meso“.

„Oni su meni kao karikaturisti prijetili, ali to je sve u roku službe“, izričit je Đerlek.

Uz podsjećanje da je čuveni engleski karikaturist s početka 19. vijeka James Gillraya bio karikaturista koji je kritikovao plemstvo i visoke slojeve društva dodaje i da je Napoleon Bonaparta izjavio da je više imao štete od karikatura Gillraya nego od svih vojski iz svih ratova u Evropi Rusiji.

„Karikatura jeste glas javnosti koja je kritična i samokritična, koja zna da kritikuje, prihvati kritiku i da samu sebe kritukuje. Vjerujem da je u Srbiji takvih više ali su oni sad kao prigušeni, kao da čekaju nešto“, smatra Max uz konstataciju da „danas u Srbiji nema dobrog opozicionara, bez putera na glavi, koji može da stane ispred naroda“.

Prema njegovim procjenama u Srbiji će se jedan takav čovjek u dogledno vrijeme pojaviti, neka nova neokaljana ličnost, ličnost poput Vaslava Havela i ostalih.

– Karikatura situacije –

Pojašnjavajući smisao i poruku nagrađene jedne od tri karikature sa kojima se pojavio na ovom bijenalu, podvlači da se trudi da uvijek, nekako, radi „karikaturu situacije“.

„To znači ono što se stvarno može desit u životu, a da bude smiješno. To je teško. Onaj koji komanduje streljačkim strojem nudi ovom osuđenom, kojeg trebaju da strijeljaju, nudi mu dvije varijante, uz povez (krpu, op.a.) za oči i masku protiv korone. Brine o njemu, a nema mu spasa. To je jedan apsurd, a karikatura se temelji na apsurdu“, mišljenja je Đerlek.

Zaključuje i da je danas sve manje karikaturista jer „mlađi umjetnici crtanja, radije rade strip nego karikaturu“.

Na pitanje kako je praviti karikaturu iz Novog Pazara i Sandžaka, gdje je rođen i živi, kaže da to nije nimalo lako ali da je ovdašanji mentalitet, kao specifičan kritikovao i provlačio ga ponekad kroz karikaturu.

„Rijetko sam pratio ovu našu politiku, odmah sam osjetio da se narod dijeli. Volim da radim karikaturu sa opštom i univerzalnom porukom. To mi je ishodiše, komuniciram putem karikature. Tako se zapravo održavam“, zaključuje priznajući da ne odlazi u kafečajnice i kafane i da nije posebno komunikativan tip.

– Biografija –

Muhamed Đerlek Max, rođen je 1953. godine u Novom Pazaru. Pravnik je po zvanju, a karikaturista i dizajner po profesiji. Inspirisan karikaturama Zuke Džumhura počeo je da crta još u osnovnoj školi, a u prvom razredu gimnazije je “nagrađen” jer “nacrtao“ pričljivu profesorku matematike.

Beogradski satirični časopis “Jež“ je 1982. godine objavio njegove prve karikature. Od devedesete radio je u dnevnim listovima “Borba“, “Naša Borba“, a kasnije u listu “Danas“ za dodatak “Sandžak Danas“ radi naslovne karikature. Njegove karikature povremeno objavljuju i časopis NIN i dnevni list Večernje novosti.

Prestižnim srebrnim “Pjerom“ za karikaturu na kojoj je prikazan radnik kako sa srpom i čekićem mlati po turu Karla Marksa, nagrađen je 1990. godine Još jednog srebrnog Pjera dobio je 2006. godine, a 2008. i 2011. nagrađen je i Zlatnim Pjerom. Inspirisan ratom u Bosni i Hercegovini uradio je karikaturu i 1993. godine u gradu Foligno, na takmičenju koje je organizovao Evropski parlament (EP) i stekao priznanje Gran pri Italije.

U Turskoj je nagrađivan četiri puta. Dva puta, 1994. i 2005. godine je dobio specijalne nagrade Aydin Dogan na Festivalu karikature u Ankari. Na Svjetskom festivalu lista Hurijet, dobio je treću nagradu za karikaturu “Kineski zid“.

Imao je na desetine samostalnih i kolektivnih izložbi u Novom Pazaru, Beogradu, Berlinu, Istanbulu, Ankari… Radi u galeriji Kulturnog centra Novi Pazar.