Mudar trik kojim je otac od mene napravio ljubitelja knjiga sa osam godina
Kada sam imao osam godina, knjige me nisu zanimale. Moj otac bio je odličan profesor (studentima preko dana, osmogodišnjaku uveče).
Nisam čak ni bio svjestan da pokušava da me natjera da čitam. Tek godinama kasnije sklopio sam cijelu priču.
Jednom sedmično, knjiga iz biblioteke samo bi se pojavila u mojoj sobi. Sve su bile različitih žanrova, neke napisane za djecu, neke ne. Ne mogu vam reći više, jer ih nisam čitao. Niko me nije tjerao. Samo sam se navikao na to da se pojavljuju (djeca prosto prihvataju svoje okruženje).
Nastavljao je. I nastavljao. Sedmicu za sedmicu. Mjesec za mjesecom. Ponekad bi rekao “Samo baci pogled.”
Dok konačno nije uspio. Lav, vještica i orman, od K. S. Luisa (Hronike Narnije). Strčao sam uzbuđeno niz stepenice brbljajući o romanu koji vodi u snježno kraljevstvo. Otac me nije pohvalio. Slušao me je poluzainteresovano. Ustao je i pri odlasku rekao “Imaj u vidu da je K. S. Luis posvećeni krišćanin.”
I tako sam je pročitao. Nestala je i nije se pojavila nijedna nova knjiga. Pitao sam oca, “Nema nove knjige ove sedmice?”
“Provjeri svoj orman. On je prolaz u čarobno kraljevstvo.”
Čitav komplet Hronika Narnije čekao me je unutra. Bez pečata biblioteke – kupio ih je.
Sve sam pročitao za nekoliko sedmica.
Zatim su se pojavile Kapije vremena. Otac je uvidio da mi se sviđa klasična fantastika.
Isprobavajući na isti način, otkrio je da mi se dopada i naučna fantastika (Rej Bredberi, Artur Klark). Primjetio je da više volim britanske pisce.
Nije brinuo o tome čemu sam dorastao sa osam godina. Čitao sam knjige katastrofe kao što je Luciferov čekić, i distopijsku naučnu fantastiku poput Vrlog novog sveta.
Sa devet godina već nisam prestajao da čitam. Do desete, pustio bi me da tumaram po biblioteci i pojavio bih se sa rukama punim knjiga.
Piše: Kristofer Rajs
Prevela: Jovana Papan
Fatherly
