Moje Bošnjaštvo od rođenja do popisa 2013.

Može li čovjek imati tri domovine? Ili je domovina, ipak, jedna jedina?

Kad su mnogi Bošnjaci Sandžaka, nakon drugog svjetskog rata, u nekoliko muhadžirskih valova bili prinuđeni seliti u Tursku, moj djed se sa svojom suprugom i četiri maloljetna sina nalazio u posljednjem takvom valu. Nakon što su ovi bošnjački muhadžiri došli do Makedonije, poznata visoka politika je odlučila da, nakon više decenija podrške ovakvom iseljavanju, zatvori granice prema Turskoj. Najstariji od tih maloljetnih sinova bio je moj (r.) babo koji se veoma mlad oženio sa mojom, također veoma mladom, majkom i sa njom dobio 11-ero djece (devet kćerki i dva sina). Ja sam njihovo najstarije dijete.

Piše: Mersada Nuruddina Agović

Rođena sam u gradu Skoplju 1970. godine, u sredini gdje su samo Albanke, Bošnjakinje i Turkinje rađale veliki broj djece. Makedonke su ih, po svojoj dugogodišnjoj tradiciji, rađale jedno do dvoje. U predškolskom periodu saznala sam da sam ”Bošnjakinja”.

Saznala sam to od jednog starijeg Albanca koji me prepoznao u parku zgrade u kojem sam se igrala sa djevojčicama. Doviknuo mi je: ,,Bošnjaka! Idi zovi baba da izađe!” Pozvala sam oca i usput mu kazala kako me Albanac nazvao. Otac je kratko u prolazu rekao: ,,Pa jesi ‘Bošnjaka’! Bošnjaci smo, Muslimani, isto je to!”

Bošnjaštvo u djetinstvu

Upisala sam osnovnu školu ,,Petar Zdravkovski – Penko” i pohađala nastavu na makedonskom jeziku. U makedonskom odjeljenju, bila sam jedina Bošnjakinja. Vrlo brzo sam shvatila da na odmorima za užinu, na izletima i ekskurzijama trebam za stolom sjediti sa albanskom i turskom djecom. Naučila sam rano to da lekcije na času učim sa Makedoncima, a pijem i jedem sa Albancima i Turcima. Van nastave smo se svi zajedno družili i nikakvih problema jedni drugima nismo pravili. To je bilo funkcionisanje ‘multikulture’ gdje je svako svakog uvažavao, ali također svako svoje sopstvene vrijednosti baštinio i čuvao.

Nakon mog završetka osnovne škole, moj (r.) babo je odlučio da se vrati u Sandžak, što radi nostalgije, što zbog želje da mu se sve kćerke udaju za Bošnjake. I usput rečeno, njegova želja se ispunila, svih nas devet sestara je danas (sretno) udato za devet Bošnjaka.

Bošnjakizirani Albanci ili albanizirani Bošnjaci?

Kad smo doselili u Sandžak (Rožaje) primijetila sam da u njemu živi veliki broj porodica, kao što je i moja, koje su krvno ili tazbinski vezane sa albanskim porodicama. Ni danas mi nije jasno da li se tu radi o albaniziranim Bošnjacima ili bošnjakiziranim Albancima kad mnoge od tih porodica imaju dvostruka prezimena, kao što su na primjer: Dacca-Dacić, Muriqi-Murić, Huka-Hukić i dr. koja su u nekim varijantama i dokumentirana, a u nekim se koriste samo u usmenoj komunikaciji. Naučno-istraživački radovi na ovu temu bi mogli razjasniti da li su se neki Albanci bošnjakizirali da bi izbjegli politička proganjanja njih, kao nekadašnjih ,,albaneza” ili su se neki Bošnjaci namjerno albanizirali kod politički nametnutih popisnih opcija da budu Hrvati, Srbi ili neopredijeljeni, pa su se u tako nametnutim opcijama radije izjašnjavali kao Albanci.

Bilo kako bilo, u Sandžaku sam mnogo puta prisustvovala sijelima na kojima je bilo spomenutih osoba koje su razgovor sa starijima vodili na albanskom jeziku, gdje bi neki od mlađih prisutnih, izrevoltiran time što ne razumije albanski jezik, rekao: ,,Govori more bošnjački, da te svi razumijemo!”

Nedugo nakon doseljavanja u Sandžak, udala sam se u 20-toj godini života. Sa suprugom koji je porijeklom iz Rožaja, došli smo živjeti u Tuzlu u kojoj je on, ustvari, živio još od vremena svog studiranja na medicinskom fakultetu. Moj prvi susret sa Tuzlom bio je 1990 godine. Radovala me vijest da je Tuzla multikulturalni grad, jer sam rođena u multikulturalnoj sredini koja mi se dopadala.

Tuzlanska multikultura

Međutim, na moje zaprepaštenje tuzlanska multikultura je nekako podrazumijevala brisanje vlastitog identiteta i veliko propagiranje mješovitih brakova. Učinilo mi se da nema grada na planeti Zemlji u kojem ima više mješovitih brakova. Bošnjaštvo se nikako nije spominjalo, kao da nikad nije ni postojalo. Po pitanju spominjanja bošnjaštva i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine situacija je bila slična. Kao zaključak mi se nametala paradoksalna činjenica da ‘bošnjaštvo’ egzistira svuda naokolo, osim u Bosni i Hercegovini.

Matica svih Bošnjaka, naša majka Bosna i Hercegovina, je kako se kasnije ispostavilo, tada uveliko bila u čeličnim raljama apetita velikosrpske i velikohrvatske politike. Ove dvije nakaradne politike su bile uvjerene da je njihovim udruženim djelovanjem Bosni i Hercegovini došao kraj.

Usred agresije Na Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije i nadljudske odbrane Bosne i Hercegovine od velikosrpskog i velikohrvatskog apetita prema njoj, 1993. godine, Adil Zulfikarpašić i njegovi istomišljenici su ohrabreno počeli govoriti o vraćanju Bošnjacima njihove etničke odrednice ,,Bošnjak” koja im je političkom manipulacijom davno bila oduzeta.  

Put na Hadždž

Bošnjaštvo me nekako uspješno nastavilo pratiti i nakon rata. 1997. godine moj suprug i ja smo odlučili da obavimo petu islamsku dužnost – Hadždž. Jedanaest autobusa je te godine krenulo iz Bosne i Hercegovine. Srbija nam, u to vrijeme, nije dala preći preko njene teritorije, pa smo morali ići nakolo, preko Hrvatske, Mađarske, Rumunije… Putnici hadžije su spominjali da u Mađarskoj živi nekoliko hiljada ‘Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti’ koji baštine običaje slične našima i djeluju kao veliko Udruženje.

Kad smo prošli Kapadokiju u Turskoj, naši vodiči su odlučili malo odmoriti u mjestu po imenu Nidžde (Nigde). Neke putnike je nasmijala asocijacija imena na nekakvu ,,Nedođiju” koja je i svojim okruženjem davala utisak nepristupačne i za življenje surove regije.

Vrlo brzo je njihov smijeh bio zamijenjen emotivnim suzama kad se ispred autobusa pojavila grupa ljubaznih, dosta siromašnih stanovnika koja nam je poželjela dobrodošlicu na starom izvornom bosanskom jeziku, što nismo očekivali na putu na tom dijelu Turske prema sirijskoj granici. Rekli su: ,,Mi smo Bošnjaci iz Akove!”

„Akova“ je stari naziv za Bijelo Polje u južnom dijelu Sandžaka. Moj suprug se obradovao, jer je njegova majka iz jednog mjesta blizu Bijelog Polja. Pitao je starog Bošnjaka ispred sebe je li čuo za jednog starog mještanina iz ‘Akove’ koji je jako davno živio. Bošnjak iz Turske se sjetio tog imena. Ispostavilo se da su moj suprug i ”Bošnjak iz Akove” neki dalji rođaci. Bio je dirljiv njihov zagrljaj nakon tog saznanja. Mještanin Bošnjak je instistirao da odemo do njihove obližnje kuće. Vodič nam je dao dvadeset minuta na raspolaganju. Tamo su nas, iako vidno siromašni, uslužili kao najrođenije. Njegova supruga mi je poklonila vezenu šamiju. I ja sam se snašla da njoj ostavim neku hediju i uspomenu.

Bilo je na Hadždžu, pored predanog ibadeta, i komičnih situacija kad bi neki Mekkelija, na primjer, pitao nekoga iz našeg autobusa ko smo i šta smo. Ako bi neko od naših neupućenih putnika odgovorio da je ,,musliman” nastao bi smijeh. Nekako smo se sporazumijevali malo na engleskom, malo na arapskom. Govorili su: ,,Pa dragi brate, samim tim što si ovdje znamo da si musliman! Nego šta si? Albanac, Arap,Turčin…?” Šta je naš jadni namučeni, obezglavljeni, zbunjeni i napaćeni ‘Bošnjo’ mogao reći u to vrijeme, u takvoj situaciji?

Rasprava sa kolegama

Od 1996. godine radim u školi kao nastavnik/profesor Islamske vjeronauke. Mnogo puta sam na jednočasovnim pauzama u zbornici raspravljala o bošnjaštvu sa nekim ”nedokazanim” kolegama ateistima i nekadašnjim komunistima. Oni nisu mogli shvatiti zašto se u multikulturalnim sredinama mora isticati etnička odrednica ,,Bošnjak”, a ja nisam mogla shvatiti zašto se vječito mora drugima ulagivati i brisati svoj identitet da bi se multikulturalno funkcioniralo?!

Ponovo su medijski aktuelne poruke uglednih Bošnjaka iz prošlog i pretprošlog stoljeća. Internetski i drugi mediji objavljuju sadržaje starih časopise iz arhiva. Javnosti je, na primjer, dostupan sadržaj časopisa ”BOŠNJAK”, štampan u Sarajevu 1891. godine.

Vode se ankete, ispituje sadašnja osviještenost građana. Rezultati tih anketa ulivaju nadu da etnička pripadnost Bošnjaka više nikad neće biti ugrožena. Približava se mjesec oktobar i POPIS 2013. Danas i intelektualci i oni koji to nisu, znaju da su Bošnjaci. Kao Bošnjaci se izjašnjavaju i nekadašnji komunisti, tj. ateisti. Cijela Bosna i Hercegovina je u nekakvom predprazničnom raspoloženju. Više nikoga nije strah velikih ”sila” i visokih politika proždrljivog apetita.

Nedavno sa džume dođoše moji muški članovi porodice. Kažu da se imam obratio džematu riječima ,,Braćo Bošnjaci!” Dakle, danas, u mjesecu avgustu 2013. godine, tuzlanski imam se u tuzlanskoj džamiji obratio džematu sa ,,Braćo Bošnjaci!” Bezbeli, mogao bi se on obratiti i drugačije da su druga vremena, već nastoji i on da da svoj doprinos osvješćivanju Bošnjaka na ovim prostorima. Doniješe mi iz džamije i letak/brošuru koju je izradila ,,Fondacija POPIS 2013.” Kažu dijelila se u svim džamijama.

Dijeljenje letaka o popisu

Na njoj je primjetno da su njeno štampanje i dijeljenje podržali: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Bošnjačka zajednica kulture ,,Preporod”, HO ,,Merhamet” MDD i Bošnjački institut – Fondacija ‘Adil Zulfikarpašić’. Na njenoj prvoj strani je krupnim slovima zapisana poruka ,,Bez ustezanja i straha kažemo svima, i susjedima i Evropi, jasno i glasno: Bošnjak sam! a maternji jezik mi je kao i domovina-bosanski.” Tu se nalazi i izreka Alije Izetbegovića: ,,Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime BOŠNJAK, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom.” I Alije Isakovića: ,, Bosanski jezik ostaje ono što je bio u bošnjačkom narodu; njegov moral, njegova duševnost i njegovo utočište.”

Na svim medijima, te patrotski nastrojenim portalima se ponavljaju, za budućnost Bosne i Hercegovine, tri važne poruke: vjeroispovijest – islamska, etnička/nacionalna pripadnost – Bošnjak/Bošnjakinja, maternji jezik – bosanski.

Ja sam jedna od sretnica koju je bošnjaštvo, uprkos neočekivanih životnih okolnosti, cijelog života pratilo. Mom djedu Bošnjaku je nametnuto popisno izjašnjavanje – Neopredijeljen. Mnogi članovi moje porodice po majčinoj liniji su se, iz nekih razloga, pisali kao – Albanac. Moj (r.) babo Bošnjak je dobio šansu da se etnički izrazi (barem) vjerskom odrednicom – Musliman. A ja Bošnjakinja, dočekala sam, eto, vrijeme da se slobodno i ponosno u oktobru 2013. i popisno izjasnim da sam ono što sam uvijek bila: Bošnjakinja.

Mogu samo zamisliti kakva je tek radost onog Bošnjaka koji je tek pred sami popis shvatio ko je ustvari! Vjerujem da je njegova radost od moje veća.

(SAFF br. 344)

saff.ba