Moja posjeta Sarajevu – Jerusalemu Evrope

U mjesecu oktobru Sarajevo, odnosno AKOS, je bio domaćin sastanku Upravnog odbora FIOE-a. Ovom prilikom preveli smo utiske predsjednika UO tokom boravka u Sarajevu.  Upravo sam se vratio iz posjete Sarajevu. Ovo je bila moja prva posjeta Bosni i bio sam prilično uzbuđen zbog odlaska u ovu zemlju o kojoj sam toliko toga čuo u mojim kasnim tinejdžerskim godinama. Nažalost, prvi put sam čuo o Bosni i Hercegovini onda kada je tamo izbio rat nakon sloma bivše Jugoslavije. Tokom tog vremena su mnogi muslimani širom svijeta po prvi put čuli da u Bosni žive europski muslimani koji su tu rođeni i odrasli, i da su meta napada čiji je cilj podjela njihove zemlje.
Dvadeset godina kasnije, mi obilježavamo dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici kada je od strane Srba sistematski masakrirano 8372 bošnjačkih muškaraca. Ovaj masakr je Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu označio kao genocid i zločin protiv čovječnosti. Ti muškarci i dječaci su hladnokrvo ubijeni bez ikakvog drugog razloga, osim što su bili muslimani.
Prošle godine, pisao sam o dvadesetoj godišnjici sjećanja na Srebrenicu; najgoreg masakra i zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Dolazak u Sarajevo mi je omogućio da naučim nešto više o ovoj zemlji i da to čujem od ljudi koji su iz prve ruke svjedočili strahote života u ratnoj zoni. Sarajevo je bilo pod opsadom od strane Srba 1425 dana, to je najduža opsada u modernoj historiji, u pokušaju Srba da podijele grad na dva dijela. U toku ove zle opsade je poginulo 11.541 ljudi, od čega 1.500 djece.
Bio sam zapanjen i tunelom ‘Spasa’ kojeg su Bošnjaci uspjeli da iskopaju ispod aerodroma kako bi prokrijumčarili zalihe u zemlju tokom ove intenzivne i barbarske opsade. Stvarna lokacija tunela je danas pretvorena u muzej kako bi ga ljudi mogli posjetiti.
Moji domaćini su me odveli do “Starog Grada”, radi se o dijelu Sarajeva koji je poprilično jedinstven po većem broju lokaliteta historijskog naslijeđa. Tamo ćete pronaći liniju koja dijeli Istok i Zapad, susret dvaju kultura. Linija dijeli dio grada izgrađen od strane Osmanlija (koji su osnovali Sarajevo) od dijela grada koji su kasnije izgradili Austrijanci. Sarajevo se često naziva “Jerusalemom Evrope”; i kako budete dalje čitali, shvatit ćete zašto.
Dok sam šetao ovim dijelom grada, zaintrigirale su me dvije stvari koje sam primijetio. Ova dva detalja vrijede spomena, posebno za one posebno za one koji su uvijek u potrazi za istinama.
Prvo: dok hodao ulicama bio sam iznenađen da da su Jevreji bili u Sarajevu. Postojala je velika sinagoga u središtu Starog Grada. Saznao sam da su Jevreji Sefardi došli da žive u muslimansko Osmansko carstvo početkom petnaestog stoljeća, bježeći od kršćanskih progona i zloglasne španske inkvizicije koja nije pokazala nikakvu toleranciju drugim religijama. Ne samo da su Jevreji iz Španije došli da žive pod zaštitom muslimana, već su ih Osmanlije toplo dočekale u Sarajevu i odobrili im dozvolu da podignu svoj prvi vjerski objekat, koji će im omogućiti da slobodno ispovjedaju svoju vjeru.
Ova činjenica je veoma važna za one koji pokušavaju da nas ubijede kako su muslimani netolerantni prema drugim religijama, i kako antisemitizam teče u venama svih muslimana.
Drugo: u Starom Gradu, pored pronalaženja džamije – što se moglo očekivati, tu je i sinagoga, a postoji i velika katolička crkva, katedrala, i podjednako velika pravoslavna crkva. Otuda i naziv: “Jerusalem Evrope”. Postoje dvije crkvene denominacije u Sarajevu, jer su Srbi pravoslavni, a Hrvati katolički kršćani. Iako je tokom rata jedna od džamija teško oštećena, fascinantno mi je bilo saznati je da nijedna od dvije crkve nije oštećena ni na najmanji način. Štaviše, ove crkve su bile u Starom Gradu koji je bio pod kontrolom vojske bosanskih muslimana. Dok pravoslavnim Srbima i katolicima Hrvatima nije smetalo da potpuno unište više od 600 i dodatno oštete 400 džamija širom Bosne, bosanski muslimani nisu napadali bogomolje od kršćana.
Osmanlije u Bosni i Hercegovini, a kasnije bosanski muslimani, su nam na pravi način demonstrirali stvarnu poruku islama. Samo u vrijeme vlasti i rata, na vidjelo izlazi prava priroda neke religije. Osmanlije su pokazale svoju brigu prema Jevrejima koji su došli tražeći utočište i zaštitu. I bosanski muslimani su pokazali svoje poštovanje prema drugim religijama i njihovim bogomoljama, tako što se nisu svetili nad tim mjestima.
Moje putovanje u Sarajevo je zaista bilo plodonosno. Naučio sam da cijenim prirodu i ljepote islama koje sijaju u praksi onih koji ga zaista slijede.
IDIŠ i srpski kasapini iz Srebrenice imaju jednu zajedničku stvar. Oni žele da nas podijele. Oni su htjeli da sruše socijalnu arhitekturu naših društava širenjem mržnje, ljutnje i sumnje.
Ponovit ću ono što sam rekao prije godinu dana:
Ne morate biti terorista kako biste širili poruke mržnje. Poruke mržnje dolaze u svim oblicima i veličinama. Waqar Azmi kaže: “Oni [Vojska Republike Srpske] su postigli ovo [etničko čišćenje] kroz pažljivo planirani proces dehumanizacije bosanskih muslimana, a tako je ubicama i njihovim saradnicima bilo lakše da love i ubijaju svoje žrtve.“
Dehumanizacija bilo kojeg dijela društva samo može dovesti do straha i mržnje, što onda može dovesti do pokolja i terora.
Dok odlazim iz Bosne, osjećam se pomalo tužno i prazno. Međutim, isto tako sam donekle uvjeren da će ove nove istine koje sam spoznao biti korisne u mojoj potrazi za edukujem ljude o tome šta znači biti civilizovan.
Autor: Omer El-Hamdoon
Izvor: omerelhamdoon.blogspot.ba
Preveo: Nedim Botić